U studenome 1994. godine Bihać postaje ključ rata kako za RH tako i za BiH. Naime, Srbi su tada pokrenuli tako snažnu ofenzivu prema Bihaću da je izgledalo kako će taj grad svakoga trenutka pasti u njihove ruke, što bi Hrvatsku stavilo u potpuno bezizgledan strateški položaj, a pregovori na razini Kontaktne skupine jednostavno više ne bi imali nikakva smisla.
Nestajanjem Bihaćke enklave tzv. Republika Srpska Krajina i Republika Srpska bile bi čvrsto povezane, otvorila bi se jaka prometna komunikacija Beograd-Banja Luka-Knin, stvorio bi se ogroman kompaktan srpski prostor koji bi dopuštao Srbima veliku operativnu dubinu, a vjerojatnost njihovog ujedinjenja bila bi vrlo velika.
Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi jednostavno prisiljena prihvatiti gotovo sve uvjete Martića, Karadžića i Mladića, što bi bila konačna i definitivna pobjeda Srba.
Spasonosnom akcijom zapovijedao Ante Gotovina
Stoga se pojavila hitna potreba za vojnom akcijom koja bi sve to spriječila, pa se osmislila operacija Zima ’94. koja se odvijala u razdoblju od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare. U tom periodu oslobođeno je područje širine 10 km i dubine 20 km – ukupno 200 četvornih kilometara. Srbi su poraženi na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena i Bihaćka enklava.
Hrvatski vojni vrh razmatrao je nekoliko mogućih vojnih opcija te na kraju odlučio da se Bihaću pomogne neizravno, združenim napadom snaga HV-a i HVO-a na vojsku bosanskih Srba tamo gdje najmanje očekuju – u Livanjskom polju i na Dinari. Cilj operacije bio je posredno oslabiti pritisak bosanskih Srba na zaštićeno područje Bihaća, potisnuti neprijatelja s Dinare i Livanjskog polja, te sa Golije i Staretine. Zatim, posredno, utjecati na stabilnost situacije u Kupreškom polju i otkloniti mogućnost da Srbi iz Livanjskog polja pokušaju bočnim udarima ugroziti Sinj.
Zadaću za planiranje, organiziranje i zapovijedanje akcijom dobilo je Zapovjedništvo ZP Split na čelu s generalom Antom Gotovinom. Za potrebe zapovijedanja ovom akcijom Zapovjedništvo ZP Split ustrojilo je zapovjedništvo u Livnu koje se kasnije premjestilo u Rujane.
Ratni snimatelj o strašnim prozorima na Dinari
Operacija Zima ’94 odvijala se u ekstremnim zimskim vremenskim uvjetima, po visokom snijegu, snježnoj oluji i uz vrlo niske temperature do – 20 stupnjeva Celzija. Zbog neprekidnog boravka i borbenog djelovanja u takvim uvjetima mnogi su hrvatski vojnici tijekom operacije pretrpjeli smrzavanje ruku i nogu koje je rezultiralo amputacijama. Zbog toga je operacija Zima 94 u povijest Domovinskog rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora kroz koje su prolazili hrvatski branitelji.
“To je jedna od najtežih akcija kad je pokojni Andrija Matijaš Pauk izvukao tenkove na 1780 metara, vrh Dinare, na -20, na 80 cm snijega. Tada vojnici 4. i 7. gardijske brigade nisu znali što se tamo nalazi: minska polja duboko u snijegu, silne utvrde, ali su onda naletjeli na nešto što ni u snu nisu mogli predvidjeti…”, prisjetio se ratni snimatelj Petar Malbaša koji je kamerom pratio ovu akciju.
Naletjeli su, ispričao je, na civile, Hrvate i nešto Bošnjaka iz Banja Luke koje su četnici dovukli kao živi štit: “Među njima su bili uglavnom liječnici i profesori, dakle intelektualci, slabo odjeveni, na -20 su kopali rovove i bili radni vod, a po potrebi i živi štit. U unakrsnoj vatri je poginuo dio civila i to je bilo neizbježno jer su stavljeni naprijed. Njih 48 pobjeglo je na našu stranu. Teško je reći u tom puškaranju i od čijeg su metka pali. Teško je opisati ratni kaos.”
Piše: Snježana Vučković
Tekst je nastao u okviru projekta “Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Scena.ba
