Hajduk je još jednom progutao gorku pilulu, neuvjerljivim izdanjem četvrtu uzastopnu HNL utakmicu nije okončao pobjedom, što nudi dodatnu šansu Rijeci i Dinamo da si u nedjelju naprave lijep posao, ali Bijeli nemaju razlog za očajavanje jer u Opus Arenu izašli su poput ranjenih ratnika i neodlučeno je realan ishod.
Gosti su našli sedativ za domaćina, koji nije bio goropadan kako bi se u njegovom domu očekivao. Iako je bod u borbi za naslov prvaka mali poraz, za Hajduk tek sad slijedi ključna serija, koja će pokazati kakav mu je puls. U četiri dvoboja koja dolaze sa Slavenom Belupom, Rudešom, Varaždinom i Istrom 1961 ima imperativ pobjede.
Kamere su bile uperene u Josipa Brekala, za kojeg je od mnogih plasiran narativ da će biti veliko pojačanje Bijelih, klasa koja će prelamati utakmice i donositi ključne bodove za titulu, u Osijeku je pokazao osjećaj za pas, ali ostao je bez šuta i samo s jednim uspješnim driblingom, pa će lovorike tek morati dokazati. Nikola Kalinić nakon duge stanke, kad su mnogi mislili da je objesio kopačke o klin, izdržao je 76 minuta, demonstrirao stav i kretanje “devetke”, ali i na kojoj je razini bio tempo igre kad ga je pratio bez problema. Kalinićev nogomet nije isti kao Livajin, no Mislav Karoglan u njemu ima zamjenu dok se prva zvijezda ne oporavi od ozljede.
Napadačka izvedba bolna je rana HNL-a jer malo tko se uspijeva razmahati i pokazati moć igre, ogled Osijeka i Hajduka to je još jednom slikovito pokazao, Zoran Zekić i Mislav Karoglan epitete mogu dati jedino defenzivnom bloku. Ramon Mierez ponovno se prometnuo u zvijezdu dana jer zabio je i prijetio, dao je i još jedan gol, koji koji mu nije priznat zbog ranijeg igranja rukom Nejašmića. Pomogao mu je Zekićev najbolji potez – uvođenje Lovrića na polušpicu za posljednjih pola sata.
Drugo poluvrijeme bilo je konkretnije jer Hajduk je do prvog udarca stigao tek u 33. minuti, a u cijelom prvom dijelu vrijedilo je samo nekoliko napada, po jedan je šut završio unutar okvira vrata ne računajući pogodak Miereza koji je poništen. Ponovno se igralo u preniskom trkačkom intenzitetu, iako s dosta duela, a kad bi se nešto i razigralo, onda je nedostajala završnica. Neforsirane pogreške cijeli su dvoboj ubijale čar igre.
Osječki organizator dali su publici “oružje” u ruke papirima za koreografiju, pa se zabavljala gađanjem igrača s tribina. Neka se zamisle dokad će se puniti stadioni ako će se gledateljima nuditi tako malo zabave i doživljaja. Rezultat je najvažniji, ali on nije jedina pozivnica. Za Bijelo-plave je bitno samo što nisu poraženi jer ionako nisu u utrci za prvaka.
