Bila je to još jedna „karoglanka” Hajdukova trenera, „šahovskog” velemajstora Mislava Karoglana, koji je šampionskim remijem (0:0, kome trebaju golovi?!) utro daljnji put „bijelima” ka željenoj tituli prvaka. I ostaje i dalje Gospodin Neporaženi!
De gustibus non est disputandum, stara je latinska poslovica, o ukusima se ne raspravlja, a dan poslije utakmice velikog derbija dobijamo različite poruke; od konstatacije da je „trener ubio igru, ali je osvojio potreban bod”, pa onda „dobar bod, ali igra katastrofa, nikad lošiji derbi, bilo užas za gledati”, do realnijih komentara tipa „bravo momci, izdržali ste”, pa pohvale treneru tipa „uz stradanje Benrahoua i izostanak Žapera, te nedostatak Trajkovskog kojeg nikako nema, ostvario je jedini važan cilj, nije izgubio”.
Pohvale Karoglanu idu u smislu poruke „bilo je prilično dobro, cilj je ostvaren” i dodatak „sreća da postoji VAR”, a jedna nas je ćakula na smrznutom Maksimiru vratila davno u povijest, ali ne toliko davno da se ne bismo sjećali. I vi isto, vi malo stariji…
Bio je isto prosinac, ali 1984., isti ovaj derbi u Zagrebu prije 39 godina, Hajduka je vodio Stanko Poklepović, a Dinama Tomislav Ivić i bio je to šampanj-nogomet, pjenušac od baluna koji grije i srce i dušu na maksimirskoj hladnoći: 2:2, na dva gola Blaža Sliškovića, odgovorio je istom mjerom Marko Mlinarić, zabijali su fantastične pogotke.
GALA VEČER
Ako je ono bila gala-večera, ovo je bio „derbi za siromašne”, umjesto tada nam serviranog bala za gospodu ususret Božiću, sad smo u blagdanska doba gledali „prosjačku operu”.
E, to su bile utakmice! Baka na Mlinku, a ne ovo danas, kazat će sugovornik nostalgičar.
Sada, Dinamo je nastojao, ali nije puno mogao, a Hajduk kao da nije ni htio. Bio je Hajduk preoprezan, u stilu eto vam balun pa nas napadnite, a mi se umijemo (o)braniti. U to ime gledali smo 0:0, ništa – ništa..
Tu se negdje lome dojmovi najnovijeg derbija hrvatskih rivala koji je donio malo pravog nogometa, ali Hajduk – uz izostanke koje ima – iz Maksimira izlazi maksimalno zadovoljan. Nije doduše, pobjedio, ali ni Dinamo nije slavio. Hajduk je potvrdio kako ima i drugi bod u džepu, onaj „nevidljivi” koji donosi prednost u slučaju istog broja bodova na kraju utrke: prednost, ponovimo, ima onaj koji ima bolji međusobni score. A to je na strani Hajduka definitivno, 2:1, 1:0, 0:0…
E sad, ako je Karoglan Gospodin Savršeni, momčad mu – nije savršena. Baš je i derbi pokazao određene manjkavosti što bi ih Mr. Football, sportski direktor Mindaugas Nikoličius trebao uskoro riješiti u prijelaznom roku. Ovako to gledamo: evo što fali Hajduku da bi utrku koju vodi ujedno i završio na prvom mjestu. Ove su pozicije deficitarne:
1. LIJEVI BEK
Sad to odigrava Ismael Diallo, u izostanku Darija Melnjaka kojeg dugo neće biti. Diallo je jedini lijevi branič i igra korektno, osim što se silno mučio protiv japanskog samuraja u dresu Dinama. Taj Takuro Kaneko baš je bio prava napast, a Diallo zbog toga na velikim mukama. Sreća da je Diallu u obrambenim pregnućima da se obuzda Japanac pomogao Emir Sahiti, pa su izbjegli – harakiri. U svakom slučaju Diallo treba dobiti konkurenciju na lijevom beku, nekog tko je možda i bolji od njega. Nedovoljno je da samo Diallo iznosi cijelo proljeće na svojim leđima.
2. VEZNI IGRAČ
Nismo naravno zaboravili Mihaela Žapera i to da će se on vratiti (brzo, za razliku od Melnjaka), uz ekipu Žaper, Niko Sigur, Filip Krovinović, Rokas Pukštas, pa i Anthony Kalik za kojim je Karoglan žalio što ga nema u Maksimiru, to je obilat manevar… Ali, i tu fali… Ono što je trebao donijeti Vadis Odjidja, a nije, samo da se nije pokazao kao O dida ili O čiča, kako ga zovu… Quo vadis Odjidja? Kuda ideš, kako trčiš? Previše je Odjidja veteran i još jedan vezni igrač upotpunio bi lepezu kombinacija da se Karoglan manje muči u izboru kad netko izostane.
3. FALI KRILO
To će vam i trener zacijelo potvrditi, kao najveći manjak: fali (mu) još jedno krilo. Jer, to nije bio ni Jan Mlakar (sjećate li ga se?), a takvim se nije pokazao ni Yassine Benrahou, koji prije kandidira za (još jedno) mjesto u veznom redu. Niti se Leon Dajaku pokazao na visini hajdučkih ambicija. Nije Leon loš i sviđa nam se, ali svaki put kad igra učini nam se kao najslabija karika u redovima „bijelih”. Dakle, krilo nabavite da ne bude sve na Emiru Sahitiju… To krilo svakako može biti Ivan Perišić, ali Perija se na travnjak vraća valjda tek u svibnju, još je u Tottenhamu i ne rehabilitaciji. I ne može se taj problem osloniti na način – čekamo Perišića.
4. NAPADAČ
Na kraju eto nas i do alternative ili pomagača Marku Livaji. Jan Mlakar je prodan, a nije to ni Filip Čuić, barem nije još. Alternativa je trebao/mogao biti Aleksandar Trajkovski, ali i on pokazuje odlike penzionera. Riješit će se to najvjerojatnije angažmanom Nikole Kalinića, koji nije u cvijetu mladosti, 5. siječnja slavi 36. rođendan i pet godina je čak stariji od Trajkovskog, ali pokazuje silnu želju i elan da se vrati, zbog titule. I to nakon što je ljetos otpao iz križaljki što ih je slagao bivši trener Ivan Leko. Povratak Nikole Kalinića, kao part-time napadača, s povremenom minutažom, mogao bi riješiti taj problem. A možda i Trajkovski živne i ne bude ozlijeđen.
