U dubinama ljudskog uma leži zbunjujuća enigma koja dovodi u pitanje razumijevanje našeg postojanja. Zamislite stvarnost u kojoj se granice između života i smrti zamagljuju u nejasnoću i gdje se osjećaj vlastitog ja raspršuje. Takvo područje postoji unutar jezivih granica Cotardovog sindroma — rijetkog i zbunjujućeg neuropsihijatrijskog poremećaja koji neke ljude tjera da vjeruju da su hodajući leševi, dok druge tjera da osjećaju da su eterični duhovi predodređeni za vječni život.
Cotardov sindrom dovodi u pitanje Descartesovu misao – misliti znači biti živ. Oni koji pate od ovog stanja doživljavaju iskrivljenu stvarnost, negirajući postojanje svojih tijela i osnovnih potreba, što često dovodi do samoizgladnjivanja.
Dva zanimljiva slučaja od stotinjak znanstveno dokumentiranih
U jednom slučaju, žena s anksioznošću i psihozom počela je izražavati nihilističke zablude, tvrdeći da je mrtva i nakon toga odbijajući jesti ili uzimati lijekove. Drugi pacijent, 49-godišnji muškarac, zanemario je svoju dobrobit, darovao imovinu i vjerovao da ga progone zli pojedinci koji žele njegovu smrt. Prestao je jesti i proglasio se već mrtvim, a čak je tvrdio da čuje i glasove koji mu govore da je vrag.
U znanstvenoj literaturi dokumentirano je stotinjak sličnih slučajeva, a prvi zabilježeni slučaj datira iz 1880. godine, kada je francuski neurolog Jules Cotard opisao oblik depresije karakteriziran iluzijama prokletstva, neosjetljivošću na bol i osjećajem nepostojanja vlastitog tijela.
Bolest ili samo simptom drugih stanja?
Među znanstvenicima se raspravlja o tome je li Cotardova bolest zasebna bolest ili je simptom drugih temeljnih stanja poput bipolarnog poremećaja, shizofrenije, depresije, ili povijesti upotrebe droga, ili pak napadaja. Pregled Cotardovih slučajeva otkrio je da su mnogi pacijenti vjerovali da ih iznutra proždiru virusi ili bube.
Iako puno toga ostaje nepoznato o Cotardovom sindromu i njegovom odnosu s drugim zdravstvenim stanjima, povezan je s depresivnim i anksioznim simptomima, a neki pacijenti mogu doživjeti slušne ili vizualne halucinacije.
Najbitnija stvar
Ipak, postoji i dobra vijest, a ta je da su dostupne mogućnosti liječenja, uključujući antipsihotike, antidepresive, psihoterapiju i elektrokonvulzivnu terapiju, koje su sve pokazale pozitivne rezultate. U nekim slučajevima, pacijenti su uspjeli izaći iz svoje iskrivljene stvarnosti, već nakon dva tjedna terapije lijekovima.
