Osim što je izjavio da će, ako bude ponovno izabran za američkog predsjednika, rat u Ukrajini završiti u jednom danu, nije poznato koliko se – i je li uopće – Donald Trump ozbiljno bavio ukrajinskim pitanjem. “Ne mogu vam dati te planove jer, ako vam dam te planove, neću ih moći koristiti”, rekao je Trump tijekom predizborne kampanje, upitan o konkretnim planovima zaustavljanja ruskog rata u Ukrajini.
Prvi koji je otkrio nešto o planovima za Ukrajinu novoizabranog američkog predsjednika, iako posve načelno i nejasno, bio je budući Trumpov potpredsjednik JD Vance za vrijeme kampanje. Vance je rekao da bi jedan od puteva prema mirnom rješenju sukoba bilo uspostavljanje crte razgraničenja, koja bi postala demilitarizirana zona. Ta demilitarizirana zona, kako je rekao, bila bi snažno utvrđena, kako Rusija ne bi ponovno pokrenula invaziju.
Prema njegovim riječima, Ukrajina bi u sklopu mirovnog plana zadržala svoju neovisnost u zamjenu za neutralnost, što znači da ne bi pristupila NATO-u ili drugim “savezničkim institucijama”. Vance nije pojasnio tko će nadzirati “demilitariziranu zonu”, ali je izjavio da će trenutačna linija razgraničenja ostati, što je impliciralo da Ukrajina neće povratiti teritorij koji je zauzela Rusija, a koji iznosi oko 20 posto ukupne površine Ukrajine.
Sada se čini da je uspostavljanje demilitarizirane zone središnja točka Trumpovih planova, barem prema onome što se je do sada izašlo u javnost. The Wall Street Journal u svojoj je ekskluzivi iznio više detalja o scenariju Trumpova tima. Kako piše list, pozivajući se na izvore bliske novoizabranome predsjedniku, savjetnici su Donaldu Trumpu kao rješenje ponudili zamrzavanje rata duž prve linije bojišnice, konsolidaciju okupiranih teritorija za Rusiju, demilitariziranu zonu i zaustavljanje integracije Kijeva u NATO na 20 godina.
Nakon zamrzavanja rata duž linije bojišnice, predlaže se upravo uspostava demilitarizirane zone dužine od oko 1200 kilometara. Za sada nije jasno tko bi kontrolirao to područje, ali razmatra se mogućnost angažiranja mirovnih snaga bez sudjelovanja američkih snaga i struktura koje one financiraju, uključujući i Ujedinjene narode. Kako doznaje WSJ, Trumpov tim nudi obuku i drugu potporu, ali odlučan je da na terenu budu Europljani – u tome, kako se navodi, ne žele sudjelovati i ne žele to plaćati.
Propali sporazumi iz Minska
Ideja o uspostavljanju demilitarizirane zone u Ukrajini nije novost. Prvi prijedlog iznesen je još na početku oružanog sukoba između Kijeva i separatističkih snaga koje je podržavala Moskva, u rujnu 2014. u prvom sporazumu iz Minska. Tada su predstavnici Kijeva i proruski separatisti iz Donbasa potpisali memorandum kojim se uvodi prekid vatre i uspostavljanje demilitarizirane zone od 30 kilometara. Memorandum u devet točaka predviđao je prekid vatre i povlačenje za 15 kilometara teškog topništva s obje strane od linije dodira. Sporazum je na kraju propao jer su se borbe uskoro nastavile.
Dana 12. veljače 2015. godine potpisan je sporazum Minsk 2. Sporazum o primirju u glavnom gradu Bjelorusije potpisali su predstavnici Rusije, Ukrajine, čelnika samoproglašenih proruskih tvorevina na istoku Ukrajine – tzv. Luganske Narodne Republike (LPR) i tzv. Donjecke Narodne Republike (DPR) – i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), uz posredovanje Njemačke i Francuske. Ovaj dokument je, između ostaloga, predviđao da obje strane povuku sve teško naoružanje kako bi se uspostavila tampon zona široka 50 kilometara i duga 140 kilometara.
No, ni ovaj sporazum nije nikada u potpunosti implementiran. Broj žrtava se, doduše, znatno smanjio i nije bilo novih velikih ofenziva, no žrtava je ipak bilo svakog dana, a na nekim područjima borbe su se nastavile kao da nikakav sporazum nije niti potpisan.
Prijedlozi uspostavljanja demilitarizirane zone dolazili su iz Moskve i Kijeva i nakon početka sveobuhvatne invazije Vladimira Putina na Ukrajinu krajem veljače 2022. Savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Mihajlo Podoljak, u svibnju prošle godine je rekao da bi u sklopu svakog mirovnog sporazuma, u Rusiji uz granicu s Ukrajinom, trebalo formirati demilitariziranu zonu od 100 do 120 kilometara. Ta zona bi, kako je rekao, bila nužna za zaštitu ukrajinskih područja od granatiranja, naveo je on na X-u. “Ključna tema mirovnog sporazuma bi trebala biti uspostava zaštitnih mjera kako bi se izbjeglo ponavljanje agresije u budućnosti”, rekao je. Kako bi se osigurala sigurnost stanovnika u nekoliko graničnih ukrajinskih pokrajina, naveo je da će biti nužno uvesti demilitariziranu zonu od 100 do 120 kilometara na teritoriju belgorodske, brjanske, kurske i rostovske oblasti (iako je on koristio naziv republike). Također je naveo da bi demilitarizirana zona isprva mogla biti pod međunarodnom kontrolom.
Primjer Cipra
U veljači ove godine i ruski vladar Vladimir Putin je ukazao na ideju o “demilitariziranoj” zoni u Ukrajini, ali u skladu s, kako on voli reći, novom realnošću na terenu. Ta zona bi, kako je rekao, pomaknula ruski teritorij, uključujući i okupirane dijelove Ukrajine, izvan dometa kako ukrajinskih topničkih sustava tako i sustava dugog dometa. Kao odgovor na prijedlog ruskog čelnika, američki State Department je objavio da Rusija prvo mora demilitarizirati okupirane dijelove Ukrajine.
Demilitarizirana zona je područje u kojem ugovori ili sporazumi između država, vojnih sila ili sukobljenih skupina, zabranjuju svaku vojnu infrastrukturu, aktivnosti ili osoblje. Zamrzavanje sukoba uspostavom demilitarizirane zone stara je praksa, koja doista može dovesti do prekida oružanih sukoba, ali često ne i neprijateljstava i iznalaženja konačnog rješenja sporova i uspostave istinskog mira. Primjer za to su dvije najpoznatije demilitarizirane zone na svijetu – ona na Cipru, te još poznatija, famozna Korejska demilitarizirana zona (DMZ), koja razdvaja Južnu i Sjevernu Koreju.
Demilitarizirana zona na Cipru uspostavljenja je 1974. godine, kada je Turska izvršila invaziju na otok, koji je od tada podijeljen na dva dijela. Na južnom dijelu nalazi se Republika Cipar – međunarodno priznata država i članica Europske unije – pod kontrolom ciparskih Grka, a na sjevernom dijelu egzistira samoproglašena Turska Republika Sjeverni Cipar. Linija razgraničenja koja odvaja grčki i turski dio otoka prolazi i kroz Nikoziju koja je, nakon pada Berlinskog zida, ostala jedina svjetska prijestolnica podijeljena na dva dijela.
Tampon zona, u kojoj patroliraju mirovne snage UN-a, prolazi od zapada prema istoku, s prijelazima i graničnim kontrolama koje odvajaju dio pretežno naseljen ciparskim Grcima od dijela otoka naseljenog ciparskim Turcima.
U srpnju je u Republici Cipar obilježeno 50 godina od operacije Atila turskih snaga, kojom je osvojena trećina teritorija, pri čemu je raseljeno oko 40 posto stanovništva. Ni nakon pola stoljeća podjele i desetljeća neuspješnih pregovora, nema većih pomaka ni mnogo optimizma po pitanju ponovnog ujedinjenja otoka. Posljednji krug pregovora propao je 2017. godine, a prethodno su ciparski Grci odbacili na referendumu u travnju 2004. plan ujedinjenja koji su podržali Ujedinjeni narodi.
Invaziju na otok izazvao je pokušaj puča ciparskih Grka, uz potporu tadašnje pukovničke hunte u Ateni, kako bi se otok ujedinio s Grčkom, čemu se žestoko protivila zajednica ciparskih Turaka.
Korejska demilitarizirana zona
Posebna priča je Korejska demilitarizirana zona, pojas zemlje koji prolazi preko Korejskog poluotoka i koji služi kao tampon zona između Demokratske Narodne Republike Koreje, poznatije kao Sjeverna Koreja, i Republike Koreje, odnosno Južne Koreje. DMZ je de facto granična crta i dijeli Korejski poluotok otprilike na pola. Demilitarizirana zona uključuje teritorij s obje strane linije prekida vatre kakva je postojala na kraju Korejskog rata (1950.-1953.), a stvorena je povlačenjem snaga dva kilometra duž obje strane linije.
Nakon nastanka Sjeverne i Južne Koreje 1948. godine, DMZ je postala de facto međunarodna granica i bila je i ostala jedno od područja najveće napetosti na Zemlji. Duga je oko 260 kilometara i široka oko četiri. Primirje kojim su okončana neprijateljstva potpisano je 1953. godine, ali službeni mirovni ugovor nikada nije dogovoren pa su dvije strane službeno još uvijek u ratu. Uspostavljena je kao dio Korejskog sporazuma o primirju između Ujedinjenih naroda, Sjeverne Koreje i Kine kako bi se okončao Korejski rat.
Linija vojnog razgraničenja (DML) prolazi središtem DMZ-a i označava liniju gdje je bila fronta kada je sporazum potpisan. Velik broj vojnika još uvijek je stacioniran duž obje strane tampon zone, ali ne i u samoj zoni. Sporazum o primirju jasno definira broj vojnog osoblja i kakvo je oružje dopušteno u DMZ-u. U njoj se nalazi i Zajedničko sigurnosno područje (JSA), posebna tampon zona unutar ‘sela primirja‘, Panmunjoma, 90-ak kilometara sjeverno od Seula. Granica između Sjeverne i Južne Koreje jedan je od najstrože čuvanih dijelova zemlje na svijetu.
Primjeri Cipra i Korejskog poluotoka pokazuju da uspostava demilitarizirane zone same po sebi ne vodi nužno miru, a pogotovo ne onome što ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zove “pravedni mir”. Ako se uzme u obzir kompleksnost i brutalnost sukoba u Ukrajini i inzistiranje Kremlja na postizanju svih ciljeva Putinove tzv. specijalne vojne operacije – a jedan od njih je i rušenje vlasti u Kijevu i de facto kontrola nad cijelim ili barem najvećim dijelom teritorija Ukrajine – jasno je da će Trump morati uložiti puno veći napor od onoga što je do sada iscurilo u javnost želi li doista osmisliti sveobuhvatan plan koji bi mogao dovesti do mira i rješenja konflikta, a ne ‘samo‘ zaustavljanja rata. U suprotnom, moguć je u najmanju ruku ciparski scenarij, ako ne i nastavak krvavog sukoba u bliskoj budućnosti.
Scena.ba
