Filip Bašković, 32-godišnji dugogodišnji vratar i kapetan Novog Vremena i reprezentativac Hrvatske u futsalu, jedan je od najomiljenijih sportaša u Makarskoj i gotovo da nema utakmice, a da se s tribina ne čuje skandiranje “Fićo!”, “Fićo!”.
Ono što ga razlikuje od većine sportaša, ali i ostalih sugrađana, jesu iznimna pristojnost, ljubaznost, miroljubivost i odgovornost. Fićo će vam pridržati stolicu, otvoriti vrata, a sve to čini nenametljivo i prirodno. S nogometom je počeo relativno kasno, s nepunih jedanaest godina.
Počeci u Zmaju i Zagrebu
– Jednog dana sam odlučio trenirati u Zmaja. Majka se složila, ali prvo pitanje je bilo tko će me iz Velikog Brda voziti na treninge? Majka radi kao kuharica u Bure, otac je bio portir u bolnici, tu su i dva brata i rekao sam da ću ići pješke. Lako je bilo otići do stadiona, no kad bih se vraćao stopirao bih od Posejdona do kuće.
Nakon Zmaja, Filip je prešao u NK Zagreb.
Taman sam trebao krenuti u drugi razred srednje škole. Otac me doveo u trgovačku školu u Zagrebu, no nisam htio ići tu, pa sam dogovorio da u Makarskoj polažem ispite na kraju polugodiṣ̌ta i na kraju godine.
U Zagrebu sam učio i trenirao dva puta dnevno, a od kluba sam dobivao džeparac koji mi nije bio dovoljan ni za hranu. Svakog mjeseca koštao sam roditelje oko 4000 kuna. Izdržao sam tako dvije godine, a jednog ljeta kad sam došao kući na praznike i pakirao se za povratak u Zagreb, pomislio sam gdje ja to idem i zašto.
Ipak, otišao sam, no nakon 20 dana spakirao sam se opet i, osim prijatelju Jakši Hercegu koji je tad bio u Zagrebu, nikome ništa nisam rekao. Vratio sam se doma. Moji su to prihvatili i uskoro me zvao Jurica Bajić da dođem u Zmaja, za koji je tad branio Dante Stipica.
Dogovorili smo se za plaću, a ja sam trebao početi sljedeću sezonu. Nakon što tri mjeseca zaredom nisam dobio ni kune, zahvalio sam se i rekao da moram nešto raditi. Nisam mogao dozvoliti da me moji opet financiraju. Tad sam mislio da je nogometna karijera iza mene. Poslao sam molbu King tradeu, ali istog dana me nazvao Boćo Vuković rekavṣ̌i da im fali golman i pitao mogu li doći makar na jedan trening. Ušli su u prvu ligu, a trener golmana je tad bio Krstulović Opara koji sad trenira vratare u Olmissuma. Kad me vidio na treningu, rekao je: – Ostaneš li, igrat ćeš za reprezentaciju!
Era Mije Pašalića
Ja sam kazao kako sam upravo predao molbu za posao nakon čega su mi Boćo i Dado Antunović ponudili 1500 kuna plaće ako ostanem. Odmah sam prihvatio, a mjesec dana poslije u klub je, umjesto sponzora ERA commerca, došao Mijo Pašalić, istinski zaljubljenik u klub i futsal, te mi ponudio posao u Apfelu na mjestu referenta nabave i prodaje za ugostiteljstvo. Koliko sam u klubu, toliko sam i u Apfelu, otprilike 14 godina.
Je li teže braniti u velikom ili malom nogometu?
U velikom imate centarṣ̌ut, korner, slobodnjak, ukratko – nekoliko akcija, a u futsalu ste gotovo poput igrača. Sve je puno brže, ima dosta igre nogom, pokreti su eksplozivniji, morate raditi klekove, špage i biti stalno skoncentrirani.
Kako promjene igrača utječu na atmosferu u klubu?
– Od sezone do sezone. Prošle godine nije baš funkcioniralo, ali ove godine je super. To se vidi i na terenu.
Koja vam je titula najdraža?
– Prva je uvijek posebno draga, ali mi se nije toliko duboko emotivno urezala zbog ozljede. Branio sam cijelu sezonu, i dvije utakmice u finalu, ali na trećoj mi je moj igrač Duje Bajrušović uletio u noge tako da zadnju utakmicu nisam branio. Ipak, prvu titulu rado pamtim. Najbolje navijanje bilo je nedavno, u finalnoj utakmici protiv Osijeka.
Tko su vam uzori među golmanima?
– Iker Casillas, oduvijek sam navijao za Real Madrid. Od novih imena Brazilci Ederson i Becker, a u futsalu mislim da je Brazilac Guitta bez premca. Od naših Ante Piplica i Zoran Primić.
S kime se najviše družite u timu?
– S Jakšom Hercegom koji je trenutno i trener vratara. Kumovi smo, a i radimo skupa. Često se čujem i s Lukom Sutonom koji je veliki čovjek i prijatelj.
Planirate li ostati u klubu i nakon golmanske karijere?
– To bi mi bila velika želja. Završio sam za trenera i stalno učim i pratim na YouTubeu treninge golmana.
Kako ste vi postali golman?
– Slučajno. Brat Josip je bio sedmaš i branio je za razred. Kad sam iṣ̌ao u Slovačku s klubom, zamolio me da mu kupim rukavice. Kupio sam i jednom prigodom sam ih ponio na trening. Branio sam, bacao se, i rekli su mi: – Ti ćeš od sada biti golman!
S klubom i reprezentacijom ste poputovali gotovo cijeli svijet. Koliko joṣ̌ planirate aktivno igrati?
– Otkako sam dobio sina, prioriteti su se promijenili. Kad su kvalifikacijske utakmice, nemate vremena za ništa. Tri puta sam bio u Izraelu, samo jednom sam obišao Jeruzalem. Tempo je jak, utakmice, treninzi, analize, videi..
Nastojim se posvetiti obitelji maksimalno. Ljeti balun zamijenim balotama i jedva čekam da sin naraste pa da skupa idemo u Žlib na buće.
Mirotvorna ‘misija‘
Filip se ne voli isticati ni biti u prvom planu, a na utakmicama je prvi koji smiruje zavađene igrače.
– Cilj mi je da ekipa funkcionira, ne volim ružno ponašanje ni kod svojih ni kod tuđih igrača, a posebno me smeta kad se ružno ponaša moj suigrač.
Tko je najzaslužniji za uspjeh kluba?
– Apsolutno Mijo Pašalić. On je ključ svega. Stalno daje ne tražeći ništa zauzvrat i iskreno obožava ovaj klub. Njegova sreća kad pobjedimo gotovo da je veća od naše. Trener Božović je također svjetska klasa i odlično funkcioniramo s njim.
Jeste li ikad razmišljali o promjeni kluba ili mjesta boravka?
– Nema se tu što razmišljati. Makarska je stvarno lijep grad… ali Veliko Brdo je ipak malo ljepše!
