Istraživači su utvrdili da ljudi općenito stare određenim biološkim putovima u tijelu: metaboličkim, imunološkim, jetrenim i bubrežnim. Ljudi koji su metabolički stari, na primjer, mogu biti izloženi većem riziku od dijabetesa ili pokazivati znakove povišenog hemoglobina A1c, razine šećera u krvi.

Prilično smo sigurni da ste ne jednom primijetili kako netko izgleda jako dobro za svoje godine. A netko drugi ne nužno loše, ali svakako starije nego što bi njegova dob sugerirala. Nije ga vrijeme mazilo, reklo bi se. Kako dolazi do toga da ljudi stare na različite načine, odnosno da ljudi istih godina starenje podnose različito jedni u odnosu na druge? To se proučava proteklih nekoliko godina te je skupina znanstvenika sa Sveučilišta Stanford na čelu s prof. Michaelom Snyderom ustanovila četiri tipa starenja, ageotipa, odnosno dobnog tipa. Ta je spoznaja izazvala, jasno, veliko zanimanje.

– Već znamo da postoji pregršt zgodnih molekularnih i kliničkih markera, poput visokog kolesterola, koji su češći u starijih populacija. Ali želimo znati više o starenju od onoga što se može doznati iz prosjeka stanovništva. Što se događa s pojedincem za starenja? Nitko nikada nije detaljno promatrao istu osobu tijekom vremena – naveo je prof. Snyder u publikaciji Sveučilišta Stanford.

S kolegama je napravio upravo to: profilirali su skupinu od 43 zdrava muškarca i žene u dobi između 34 i 68 godina, obavljajući opsežna mjerenja njihove molekularne biologije najmanje pet puta tijekom dviju godina. Istraživači su utvrdili da ljudi općenito stare određenim biološkim putovima u tijelu: metaboličkim, imunološkim, jetrenim i bubrežnim. Ljudi koji su metabolički stari, na primjer, mogu biti izloženi većem riziku od dijabetesa ili pokazivati znakove povišenog hemoglobina A1c, razine šećera u krvi.

Ljudi s imunološkim dobnim tipom, s druge strane, mogu generirati više razine upalnih markera ili biti skloniji bolestima povezanim s imunološkim sustavom kako stare. Ali dobni se tipovi međusobno ne isključuju, a metabolička starost također može biti imunološka starost. Naš istaknuti molekularni biolog prof. dr. sc. Nenad Ban koji radi na ETH u Zürichu imao je priliku upoznati se s prof. Snyderom.

– Kada sam upoznao Michaela Snydera, profesora genomike na stanfordskom sveučilištu, znao sam da taj susret neću tako brzo zaboraviti. Upravo se pripremao za predavanje i na sebi je imao barem pet različitih monitora integriranih u pametne satova i dodatne senzore koji su konstantno pratili njegov rad srca, metabolizam, razinu glukoze i ostalih metaboličkih markera, funkciju srca i pluća. Na početku predavanja rekao je da kada bi postojali dodatni mjerači, on bi ih sve koristio.

Tada je proučavao na skupini zdravih ljudi koji su sudjelovali u eksperimentima, uključivši i sebe, kako bolesti utječu na naš organizam prije nego što manifestiramo simptome. Na primjer, ako je osoba koja je sudjelovala u eksperimentu preboljela virusnu ili bakterijsku infekciju, oni su onda proučavali kako je tijelo reagiralo na samom početku bolesti, a to su podaci koji obično nisu dostupni – objašnjava prof. Ban. Kako se u dokumentu o objavi rada kaže, koristeći krv, stolicu i druge biološke uzorke, studija je pratila razine određenih mikroba i bioloških molekula, poput proteina, metabolita i lipida, kod sudionika tijekom dviju godina, prateći kako se razine mijenjaju protekom vremena.

– Naša studija daje mnogo sveobuhvatniji pogled na to kako starimo proučavajući širok raspon molekula i uzimajući više uzoraka tijekom godina od svakog sudionika. Možemo vidjeti jasne obrasce kako pojedinci doživljavaju starenje na molekularnoj razini, a razlika je prilično mala – objavio je prof. Snyder te objasnio kako su razlike ne samo u načinima na koje se stari nego i u brzini kojom se stari. Možda je najvažnija stvar, rekao je, da su mjerenja studije provedena tijekom djelotvornog vremenskog okvira – dvije godine – što omogućuje nekome da se suprotstavi povećanim markerima starenja promjenom ponašanja.

– Nakon tih eksperimenata odlučio je proučavati proces starenja i naravno da je i tu koristio sebe kao pokusnog kunića. Ti eksperimenti slijedili su tijek starenja kod zdravih ljudi dvije do tri godine tako da se pratio velik broj bioloških markera, uključivši i velik broj gena. Na osnovi tih istraživanja njegov je tim publicirao rad u kojem je predložio da se može klasificirati tip starenja na četiri grube kategorije.  U jednu kategoriju mogu se svrstati promjene u metabolizmu koje mogu dovesti do, primjerice, dijabetesa tipa 2. Druga je kategorija bila povezana s promjenama u imunološkom sustavu koje mogu dovesti do različitih upalnih procesa. Promjene u funkciji bubrega bile su relativno česta pojava tijekom starenja pa su kategorizirane u treću grupu.