Očekivalo se da će europski klubovi pobijediti u 26 od 28 utakmica protiv klubova s drugih kontinenata, no pobijedili su u samo 18 utakmica
Kad bi netko tko isključivo prati komentare negativaca na društvenim mrežama i razne kvazianalize u medijima diljem svijeta donosio zaključke, novo Svjetsko klupsko prvenstvo smatrao bi totalnim promašajem. Priče o praznim stadionima, kapitalističkoj pohlepi Fife, manjku kompetitivnosti te “jadnim” nogometašima koji moraju skratiti svoje ljetne pauze preplavili su reakcije na ovaj turnir. To nam samo govori koliko je lako pokrenuti određeni narativ ako velik broj ljudi želi pokrenuti takav narativ, neovisno o tome koliko je on istinit ili ne. A ovakva negativa koja se pokrenula oko Svjetskoga klupskog prvenstva i nije baš blizu istini, što i znate ako pratite turnir gledajući utakmice. Nakon završetka grupne faze natjecanja analiziramo kakav je zasad ovaj novi turnir.
Govorimo li iz perspektive ljubitelja nogometa koji su uistinu zagriženi i zainteresirani za praćenje najvažnije sporedne stvari na svijetu, rijetko ćete naći nekoga kome nije intrigantan koncept u kojem mogu vidjeti kako klubovi s različitih kontinenata na ovakvoj, turnirskoj bazi, stoje jedni protiv drugih. Napokon smo u natjecateljskom pogledu imali priliku vidjeti kako južnoamerički velikani stoje protiv europskih, a isto tako i kako se u cijeloj toj priči snalaze klubovi iz Sjeverne Amerike, Azije, Afrike i Oceanije. Upravo na temu Oceanije i njena predstavnika Aucklanda, mnogi kao da su jedva dočekali pobjedu Bayerna od 10:0 nad amaterskim klubom kako bi popljuvali cijelo natjecanje. Međutim, takvih “razbijanja” na turniru je bilo puno manje od očekivanog (šest utakmica s više od tri pogotka razlike), a i što je to točno loše u davanju prilike najboljem klubu iz svoje konfederacije (pa makar on bio i amaterski) da odmjeri snage s najboljima od najboljih i da njihovi igrači i stožer imaju uspomenu za cijeli život?
Europski klubovi u natjecanju nisu bili ni približno dominantni koliko se to očekivalo. Prema statusu na papiru i koeficijentima kladionica, europski klubovi su od 28 utakmica protiv klubova s drugih kontinenata trebali upisati 26 pobjeda, a na kraju su upisali 18 pobjeda, sedam remija i tri poraza. Tu na pamet padaju pobjeda Botafoga protiv europskog prvaka PSG-a, uvjerljivo 3:1 slavlje Flamenga protiv Chelseaja te remiji meksičkog Monterreya i saudijskog Al-Hilala protiv europskih velikana kao što su Inter i Real Madrid. Čak i na mnogim utakmicama u kojima su Europljani pobijedili nije im bilo nimalo lako (Dortmund – Mamelodi 4:3, Inter – Urawa 2:1 s golom za pobjedu poslije 90. minute, Bayern – Boca 2:1 s golom za pobjedu u 82. minuti).
Na kraju je u nokaut-fazu prošlo devet momčadi iz Europe, četiri iz Južne Amerike, dvije iz Sjeverne Amerike i jedna iz Azije. Da, europski klubovi su nadmoćni, ali ta je razlika puno manja od one najavljivane. Posebno su to pokazali brazilski klubovi, Palmeiras, Botafogo, Flamengo i Fluminense. U svojih pet utakmica protiv europskih predstavnika ova četiri kluba upisala su dvije pobjede, dva remija i samo jedan poraz. Prvo je Europa tražila izgovor u tome da je u njoj odigrano više utakmica pa su njeni klubovi umorniji, a kad je u javnost izašao podatak da su četiri brazilska kluba u zadnjih godinu dana odigrala znatno veći broj utakmica, onda su navijači i takozvani stručnjaci pronašli novu izliku: “Ma europski klubovi se ne trude toliko na ovom turniru.”
To je još jedna teza koja ne može biti dalja od istine. Cjelokupni nagradni fond iznosi 930 milijuna eura, 40 milijuna eura više nego fond Lige prvaka u netom završenoj sezoni, a to je (barem dok ovo novo natjecanje s vremenom ne izgradi svoj prestiž) više nego dovoljna motivacija za klubove. Pobjedom se može inkasirati više od 100 milijuna eura, što je značajan iznos i za one najveće i najbogatije. Ako ste gledali utakmice, svjesni ste da su i najveći klubovi u svaki duel i u svaku akciju išli najjače i najbolje što mogu, a da su treneri svaku situaciju zdušno proživljavali. Nema tu nikakve apatije, na klupskom SP-u uistinu se daje sve od sebe.
Taktička robotizacija
Kako je onda moguće da su Brazilci bili tako uspješni protiv Europljana? Objašnjenje je prilično jednostavno. Današnji nogomet je u europskim klubovima postao toliko taktički robotiziran i sistematičan da se jednostavno nije uspio najbolje prilagoditi onom brazilskom koji je još uvijek u točki kombinacije taktičkih zahtjeva i jednostavno – osjećaja u nogometu. Osjećaja koji podrazumijeva spontanost, potez, ali i razumijevanje suigrača u kombinatorici i pozicioniranju bez potrebe za robotskom moći ponavljanja.
Da se na kraju osvrnemo i na priče o praznim tribinama. Da, na nekim je utakmicama (poput Mamelodi – Ulsan ili Pachuca – Salzburg) u 14 sati na 38 stupnjeva bilo po šest-sedam tisuća ljudi na stadionima, no ako pogledamo dosadašnji prosjek turnira, koji iznosi 35.995 gledatelja po utakmici (oko 10 posto manje nego na SP-u reprezentacija), možemo zaključiti da su svi ti silni napisi o tome kako “nitko ne gleda i ne mari za klupski SP” pretjerani. Naravno, budući da je riječ o prvom izdanju u ovom formatu s 32 kluba, brojne se stvari još mogu popraviti i velik je prostor za napredak, ali s obzirom na sve objektivne parametre, klupski SP zasad itekako ima prolaznu ocjenu.
