Piše: Silvana Oruč Ivoš – Misao.HR
Aktualni zagrebački gradonačelnik Tomašević unatoč nikad zapuštenijem glavnom gradu, a prema istraživanjima najizgledniji budući gradonačelnik, ove je godine ponovno sudjelovao u tzv. trnjanskim kresovima koji se pale na spomen „oslobođenja Zagreba“ 1945. Ništa to nije čudno za ekstremno lijevog Tomaševića i Možemo ekipu koja ionako pjeva: „Ja nisam vaš, moji su dobili ’45.“, a onda u maniri te 45. kupuju javne parcele na sumnjiv način.
Međutim, ono što je doista nevjerojatno je to da se u jednoj europskoj državi ne samo tolerira već javno slavi masovno ubojstvo ljudi? Jer, Zagreb je u svibnju 1945. bio grad patnje i smrti. A „oslobođenje“ je izgledalo tako da je preko Save u Zagreb ušla srpska 20 brigada koja je bila u sastavu 45. srpske divizije. Većina njih je do kolovoza 45. nosila kokardu na šubari, a nakon što ih je Tito amnestirao ušli su u sastav partizana. Tako su Zagreb „oslobodili“ četnici pod zapovjedništvom Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića.
Među njima su bila i trojica, tada mladih, Beograđana koji su kasnije u Jugoslaviji postali istaknuti članovi srpskog nacionalističkog pokreta kojeg je predvodio Dobrica Ćosić. Riječ je o Živoradu Žiki Stojkoviću, Miodragu Mići Popoviću i Stojanu Ćeliću koji su sasvim otvoreno govorili o sudjelovanju u „oslobađanju“ Zagreba. 10. zagrebački korpus, dobio je dopuštenje za ulazak u Zagreb tek par dana kasnije.
„Osloboditelji“ nisu trebali ratovati. Drugi svjetski rat je bio gotov dan ranije, potpisivanjem protokola o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačkih oružanih snaga. A gotovo sva vojska NDH se s dijelom naroda povukla prema slovenskoj, a kasnije i austrijskoj granici.
Novinar i publicist, antifašist Bogdan Radica koji je godinama živio u SAD-u, po završetku rata doputovao je u Zagreb da se uvjeri o stanju u „oslobođenoj“ Hrvatskoj. U svojoj je knjizi „Hrvatska 1945.“ za prve dane u „oslobođenom“ Zagrebu napisao: „Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast.“
Pokolj i pljačka u Zagrebu počela je istog dana, ubijene su tisuće ljudi u glavnom gradu. Nisu bila pošteđena di djeca. Ubijeni su štićenici domova u dobi od 7 do 15 godina, bolesnici iz zagrebačkih bolnica, žene, starci i doslovno svi koji su se našli na popisu „sumnjivih“ . A nije teško zaključiti tko je najviše smetao srpskim „partizanima“ koji su, koji mjesec prije bili četnici. Smetali su im mladi ljudi, učenici i studenti te viđeniji građani, intelektualci i obrtnici.
Odmah su krenula odvođenja ljudi, krađe stanova (koje je u demokratskoj Hrvatskoj nažalost legalizirano). Zagreb je i dan danas velika neobilježena grobnica. Najmasovniji zločini na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice, u Gračanima, Markuševecu, Čučerju, Remetama, Šestinama i Bukovcu, ali i u Savskoj ulici kod Učiteljskog fakulteta. Prema istraživanjima stratišta i dostupnim podacima samo u Zagrebu i okolici ima oko 100 lokacija na kojima su ubijani Hrvati. Samo u Gračanima na jednoj lokaciji nađeni su ostaci tridesetak tinejdžera, 17, 18 učenika zrakoplovne škole koji su tu ubijeni i bačeni.
Nije se to događalo slučajno. Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su uglavnom ubijeni.
O Titovoj izravnoj odgovornosti za ubojstva u Zagrebu svjedoči depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom“
Događaj kojeg neki i danas nazivaju „oslobođenjem“ Zagreba osim masovnih ubojstava Hrvata, značio uvođenje nove totalitarne vlasti nad Hrvatskom.
Zaista, čovjek se mora zapitati kako je moguće da se u modernoj Hrvatskoj obilježavaju dva događaja četničkog čišćenja Hrvata. „Oslobođenje Zagreba od Hrvata“ i pokolj Hrvata u Srbu? I to bez obzira na povijesne činjenice, izjave svjedoka, materijalne dokaze, grobišta, forenziku? Jasno je da se povijest falsificirala u komunističkoj diktaturi i da se o ovim činjenicama, kao i uostalom o Bleiburgu i Križnom putu, nije smjelo ni zucnuti, ali zašto isto dopuštamo danas?
Kakve su to vlasti koje nemaju empatiju prema žrtvama vlastitog naroda? I koji nijemo promatraju Tomaševića i njemu slične koji slave masovno ubojstvo skoro 10.000 zagrebačke mladosti, intelektualaca, bolesnika, štićenika domova, poduzetnika? Nevjerojatno je zapravo da u Hrvatskoj postoje ljudi koji pravdaju komunistički režim. Najkrvoločniji i najneuspješniji sustav kojeg je čovjek izmislio, u svakom pogledu. Pozivanje na antifašizam nema smisla jer je antifašizam bio nešto sasvim drugo. Antifašizma ni u tragovima nije bilo u Zagrebu ’45. A novovjeko pozivanje na antifašizam služi samo prikrivanju zločina „svojih“, kako je to lijepo pojasnio Kekin.
Hrvatska i hrvatske vlasti imali su stotine prilika rasvijetliti ove i druge događaje i lokacije, ali ne. Važno je bilo ustrajati na mitologiji nametnutoj u bivšoj totalitarnoj državi. I onda svakog tko se usudi razmišljati svojom glavom proglasiti ustašama i nacionalistima. Po ovom pitanju Hrvatska je potpuno podbacila. Pa se tek trideset godina nakon Domovinskog rata donosi zakon kojim će se ukloniti velikosrpski spomenici. Naravno, bolje ikad nego nikad. Ali žalosno je da u Hrvatskoj postoje oni koji se tome čude i koji bi htjeli taj zakon zaustaviti?! Ili još jedan slučaj neodgovornosti državnih vlasti.
Prije koji dan urednica i komentatorica Nove TV Ivana Petrović osvrnula se na arhiv pape Pia XII. kojeg je otvorio Papa Franjo i kazala kako, iako je u dobrim odnosima sa Svetom Stolicom, Hrvatska nije napravila dovoljno po pitanju kanonizacije Stepinca. Petrović je kazala da se trebao izdvojiti novac za rad istraživača povjesničara, pokazati političku volju kako bi istražili arhiv pape Pia XII. Jer, pojasnila je Petrović, papinski arhiv skriva mnoge tajne, a njihovo otkriće moglo bi biti od iznimne važnosti za Hrvatsku. Objasnila je i da su mnoge zemlje to učinile, a Srbija je poslala čak pet povjesničara istraživača.
To je ta hrvatska inertnost uz pomoć koje su legalizirani komunistički i velikosrpski mitovi. Po kojima su na Bleiburgu bili oni koji su i zaslužili smrt, po kojima se ubojstva i pljačke nazivaju „oslobođenjem“ i po kojoj su Hrvati koji su jedini imali pravi antifašistički pokret, u novovjekoj Hrvatskoj proglašeni fašistima.
Scena.ba
