Znanstvenici iz Kine, Italije i Sjedinjenih Američkih Država detektirali su trenutak u kojem je čovječanstvo došlo na rub izumiranja.
Globalna populacija smanjila se na oko 1280 reproduktivnih jedinki prije otprilike 900.000 godina i naši drevni preci teškom su se mukom održali te postavili temelje za ovo što imamo danas – populaciju od osam milijardi ljudi. Naime, čak 117.000 godina ona se “vrtjela” oko tih gotovo pa 1300 reproduktivnih jedinki na cijelom svijetu, ali nije jasno što se točno dogodilo ni kako je konačno izumiranje zaustavljeno.
Analiza, objavljena 31. kolovoza u Scienceu, temelji se na novom računalnom modelu, u kojem su korištene genetske informacije iz 3154 današnja ljudska genoma s područja deset modernih afričkih država i 40 van tog kontinenta. On koristi i ogromnu količinu informacija sadržanih u modernim ljudskim genomima o genetskim varijacijama tijekom vremena kako bi zaključio o veličini populacije u određenim točkama u prošlosti.
Također, studija ukazuje da je 98,7 posto ljudskih predaka izgubljeno. Znanstvenici tvrde da je to u korelaciji s prazninom u fosilnom zapisu, što je vjerojatno dovelo do pojave nove vrste hominina koji je bio zajednički predak modernih ljudi ili Homo sapiensa i neandertalaca.
“Ovo otkriće otvara novo polje u ljudskoj evoluciji jer izaziva mnoga pitanja, poput mjesta gdje su ti pojedinci živjeli, kako su prebrodili katastrofalne klimatske promjene i je li prirodna selekcija tijekom tog perioda ubrzala evoluciju ljudskog mozga”, rekao je jedan od autora studije Yi-Hsuan Pan, evolucijski i funkcionalni genomičar iz Kine.
Drastično smanjenje populacije poklopilo se s dramatičnim promjenama klime tijekom onoga što je poznato kao prijelaz iz srednjeg pleistocena. Glacijalna razdoblja postala su duža i intenzivnija, što je dovelo do pada temperature i vrlo suhih klimatskih uvjeta.
Štoviše, znanstvenici su sugerirali da su kontrola požara, kao i pomicanje klime da bude gostoljubivija za ljudski život, mogli pridonijeti kasnijem brzom porastu stanovništva prije otprilike 813.000 godina. Svakako, utjecali su na domišljatost i nove izume potrebne za preživljavanje. Kao što je vatra.
Konkretnije, najraniji dokazi o njenom korištenju za kuhanje hrane datiraju otprije 780.000 godina na području današnjeg Izraela.
Dok je drevna DNK revolucionirala naše razumijevanje prošlih populacija, najstarija DNK ljudske vrste datira otprije oko 400.000 godina.
U komentaru na analizu, Nick Ashton, kustos paleolitičkih zbirki u Britanskom muzeju, i Chris Stringer, voditelj istraživanja ljudske evolucije u Prirodoslovnom muzeju u Londonu, tvrde da je provokativna.
“U fokus postavlja ranjivost ranih ljudskih populacija”, stoji, između ostalog, u komentaru.
Međutim, Ashton i Stringer su naveli i da fosilni zapis, iako oskudan, pokazuje da su rane ljudske vrste živjele u Africi i izvan nje prije otprilike 813.000 do 930.000 godina – tijekom razdoblja predloženog kolapsa populacije, a fosili iz tog doba pronađeni su na području današnje Kine, Kenije, Etiopije, Italije, Španjolske i Velike Britanije.
“Što je god uzrokovalo katastrofičnu situaciju, bilo je ograničeno u učincima na naše pretke ili su ti učinci bili kratkotrajni. Predložene zaključke treba testirati u odnosu na ljudske i arheološke dokaze”, navode Ashton i Stringer, koji unatoč skepsi, ostavljaju prostor za daljnje istraživanje.
S druge strane, kritičnija prema ovoj studiji je Janet Kelso, računalna biologinja s instituta Max Planck. Napominje da je genetski signal za ovu spoznaju najjači isključivo u današnjoj afričkoj populaciji, a ne u ljudima koji danas žive izvan nje, što sugerira da je to što se dogodilo moglo utjecati samo na neke populacije naših predaka.
“Zaključke, iako intrigantne, vjerojatno treba uzeti s određenim oprezom i dalje ih istraživati”, kaže Kelso.
U konačnici, studija potencijalno objašnjava malu genetsku raznolikost kod ljudi, za razliku od drugih živućih primata.
