Situacija na ruskom tlu u posljednje je vrijeme prilično turbulentna. Sukob između šefa grupe Wagner, Jevgenija Prigožina, i vojnog vrha već je stara stvar jer traje mjesecima, no posljednji ‘opipljiviji‘ incidenti zasigurno podižu prašinu među kremaljskim elitama. Nakon što su u nejasnom događaju uništeni dronovi iznad samog Kremlja, došlo je do upada ruskih disidentskih skupina – koje se bore na strani Ukrajine i cilj im je rušenje Putina i njegova režima – u Belgorodsku oblast te su izbili sukobi s ruskim snagama sigurnosti.
Moskva tvrdi da su ubijeni deseci pripadnika disidentskih oružanih formacija, no one poručuju da je to bila samo izvidnička misija – samo početak.
Istovremeno, kako primjećuje utjecajna ruska politologinja Tatjana Stanovaja u zanimljivoj analizi za Carnegie Politika, koju je prenio ruski neovisni portal Meduza, posljednjih mjeseci ruski predsjednik Vladimir Putin toliko je rijetko govorio o strateškim temama da bi se mogao steći dojam da ga budućnost uopće ne zanima. Stanovaja sugerira da iza Putinove šutnje stoji očekivanje da će se vanjska vanjskopolitička dinamika promijeniti u njegovu korist, što bi mu omogućilo da se vrati na raspravu o strateškim ciljevima Kremlja.
Dojam da se ne događa ništa
Iako očekivanja ruskog predsjednika ne bi trebalo smatrati posve neutemeljenima, ističe autorica, moguće je da ruska politička elita uskoro izgubi strpljenje zbog Putinovog, kako navodi, pasivnog pristupa.
U Rusiji se, kako navodi, ne događa ništa, odnosno takav dojam u posljednjih pola godina ostavlja Putin.
Na jednoj je razini, kako piše Stanovaja, ruski vođa bio iznimno aktivan – skriveno je upravljao ratnim naporima i javno se pretvarao da se bavi rutinskim stvarima, od sastanaka s temom gospodarstva do pokretanja tramvajske linije u okupiranom ukrajinskom gradu Mariupolju. No, više nema predsjedničkih inicijativa za prilagodbu zemlje novoj ratnoj stvarnosti i svemu što ona uključuje.
Putin je tvrdoglavo ostao neangažiran u tom smislu, i to unatoč napadima bespilotnim letjelicama na Kremlj, ratu Prigožina protiv Ministarstva obrane, pa čak i očekivanoj i nadolazećoj protuofenzivi Ukrajine. Umjesto toga, više mu se sviđa držati predavanja o povijesti i nuditi optimistične procjene gospodarskih izgleda Rusije, kao i pesimistične za Zapad.
Ipak, to nikako ne znači da se u Rusiji doista ništa ne događa. Upravo je suprotno, ali ono što se događa, navodi Stanovaja, ima daleko manje veze s Putinovim planovima ili strateškim interesima nego s korporativnim interesima pojedinih odjela i aktera. Ono što se događa uvelike je odgovor na sve gore okolnosti s kojima se Rusija suočava.
Kao primjer autorica navodi digitalizaciju ruskog sustava za izdavanje obavijesti o regrutaciji, što je potez prisilno poduzet zbog poteškoća oko regrutacije tijekom rata, koji ne ide prema planu. Ili – kako se represija od početka invazije na Ukrajinu dodatno produbila – u pokušaju samoodržanja sustava u okolnostima brzorastućih geopolitičkih rizika i straha od poraza.
Povratak ideologije i šutnja o ključnim pitanjima
Represivna inercija i samoveličanje moćnih institucija kao što su FSB, ministarstvo obrano i financija, potaknuli su mnoge nedavne državne odluke, a to uključuje i povratak ideologije u politički i javni diskurs. Ministar pravosuđa Konstantin Čujčenko otvoreno je govorio o mogućnosti uvođenja nove službene ideologije koja bi se proširila na obrazovanje, kino, kazalište i književnost. Taj proces odavno nije pod izravnom Putinovom kontrolom i sada se odvija neovisno o njemu, iako uz njegov pasivni pristanak.
U ovim pitanjima, ali i u drugim važnim raspravama, navodi autorica, Putinov glas je odsutan. A neka od tih pitanja su, primjerice: Treba li zatvoriti granice Rusije? Treba li onima koji su već otišli ograničiti prava? Tko se izuzima od mobilizacije? Kako će biti kažnjeni oni koje država označi kao “strane agente”? Što učiniti s Prigožinom? Kako bi država trebala odgovoriti na incidente poput napada bespilotnim letjelicama i pokušaja atentata na ‘ultradomoljube‘?
Stavovi parlamentaraca, stranačkih čelnika, ministara u vladi, vojnih blogera i sigurnosnih službi o ovim i drugim pitanjima, ističe Stanovaja, dobro su poznati. No, Putin ne govori ništa, intervenira samo kako bi poduzeo korake kao što je bilo povlačenje iz strateški bitnog ukrajinskog grada Hersona, obustavljanje ruskog sudjelovanja u novom nuklearnom sporazumu START ili povlačenje iz Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama u Europi. Čak i u dugoočekivanom obraćanju Saveznoj skupštini, ruski vođa je samo nabrajao mjere koje je Vlada već poduzela.
Putin čeka da se svijet promijeni
Danas je Putin gotovo jedina osoba u Rusiji koja nije sve više nego manje angažirana u politici, za razliku od bivšeg predsjednika i drugog čovjeka ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrija Medvedeva, predsjednika Državne dume Vjačeslava Volodina i tajnika Vijeća sigurnosti Nikolaja Patruševa, pa sve do Prigožina, proratnih vojnih blogera i televizijskih voditelja. Ruski predsjednik kao da se povukao, posvetio se tajnim vojnim i geopolitičkim stvarima čije detalje malo tko zna.
No, to nije znak straha ili slabosti, smatra autorica – to zapravo odražava rastući Putinov mesijanski kompleks. Trenutačno, doslovno sve njegove političke nade i planovi ovise o vanjskim okolnostima i promjenama koje su izvan njegove kontrole. Putin nema instrumente ni resurse kojima bi mogao promijeniti situaciju u svoju korist. Ipak, vjeruje da će se svijet promijeniti i isporučiti mu kapitulaciju Kijeva.
Putinov plan je čekati ono što on vidi kao neizbježnu transformaciju Zapada i Ukrajine. I najmanja bojazan od ukrajinske protuofenzive ustupila je mjesto uvjerenju da će se malo toga promijeniti na bojnom polju, osim manjih neuspjeha koje je on spreman tolerirati. Računica u Kremlju je ta da će se ukrajinska politička elita u nedostatku vojnog proboja raspasti, što će dovesti do nekakve ‘stranke mira‘, odnosno kapitulacije, dok će unutarnje podjele Zapad prisiliti na smanjenje vojne i političke potpore Kijevu.
Prijetnja rastuće moći lojalnih elemenata
Putinova nadanja ne mogu se odbaciti kao posve neutemeljena, no njegov je problem, navodi Stanovaja, što je takav pristup bauk za uznemirenu rusku političku elitu. Unatoč svoj odanosti i povodljivosti, ona se dramatično razvila tijekom rata i ovih dana primjećuje tek defetizam u nedjelovanju, a sve to kreira uvjete za uzlet političkih ambicija paradržavnih aktera. Unatoč njihovoj reputaciji da su instrumenti Kremlja, oni postupno grade politički kapital i moglo bi im jednog dana ponestati strpljenja do mjere da izazovu režim. Putin već sada ima problema da objasni što točno čeka.
U prvim mjesecima rata mnogi su primijetili kako su nekoć marginalni proratni ‘ultradomoljubi‘ politički sazreli i zavladali informacijskim prostorom. Danas, službeni ‘jastrebovi‘, poput Medvedeva, Volodina i Patruševa, gube svoje mjesto u ruskoj politici zbog tzv. gnjevnih domoljuba, što uključuje i Prigožina, bivšeg zapovjednika Donbasa Igora Girkina – Strelkova i proratne blogere. Kada se usporede jedni s drugima, prvi se doimaju kao oportunisti i foteljaški generali, dok drugi, iznikli u borbenim uvjetima, puno više izgledaju kao nešto autentično.
Režim nije ugrožen sve dok je Putinov rejting stabilan, a osim toga, mehanizam moći je i dalje potpuno pod njegovom kontrolom. Ipak, njegova javna paraliziranost i odbijanje da preuzme odgovornost za rješavanje najhitnijih problema s kojima se Rusija suočava, ne mogu drugo nego učiniti njega i njegove ‘dvorjane‘ politički irelevantnima i stvoriti vakuum koji popunjavaju ‘ultradomoljubi‘. Stoga bi, zaključuje Stanovaja, mogao doći dan kada će se Putin naći u situaciji da će ovisiti o nekoć bezazlenoj skupini koju je njegova neproničnost i nedjelovanje učinila opasnom.
Scena.ba
