Početkom lipnja Slobodna Dalmacija pisala je o mladiću iz Njemačke koji je zbog uboda krpelja dobio 26 različitih dijagnoza, a liječnici su ga čak poslali i na psihijatriju. Splićanka Ana Cvjetković (30) po struci je zrakoplovna kontrolorka i već godinama muku muči s istim problemom, ali i birokracijom te zdravstvenim sustavom koji u Hrvatskoj ne priznaje kroničnu lajmsku bolest. Brojni oboljeli diljem svijeta poput Ane ne mogu doći do dijagnoze, liječnici ih uvjeravaju da su hipohondari, “umišljeni bolesnici” ili čak psihički bolesni.
– Zbog čega mladim ljudima uništavaju živote i ne dopuštaju im liječenje? Zbog svojih osobnih stavova? Krše sva prava pacijenata po hrvatskom i europskom zakonu pacijenata ne plašeći se posljedica. Otkud ta hrabrost? Tko to podržava – pita se Ana.
– Prije mjesec dana našla sam krpelja u kosi iako nisam bila u prirodi, već sam prošla ispod drveća putem do automobila. Strepim i bojim se ugriza, iako znam da nije svaki zaražen, ali isto mi je jer i da jest, u ovoj državi očito ne bih dobila terapiju za akutno liječenje. Kad ćemo mi dobiti pravo na život i liječenje? Gomile ljudi s krivim dijagnozama, neadekvatnim testiranjima i navodno lažno pozitivnim nalazima žive u bolovima i nemogućnošću normalnog života…
Lajmska bolest je zarazna i prenosi se od zaraženog krpelja na ljude, što može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, pa čak i smrti. Ana, inače majka dvoje djece, prvi je ugriz krpelja imala 2007. godine, no pravi problemi pojavili su se 2017. kad je bila trudna s drugim djetetom.
– Iako sam imala, kako liječnici zovu ‘školski porođaj‘, prelijep i brz, problemi nakon njega samo su se počeli gomilati, a uzrok nitko nije vidio. Bila sam vrlo nekoordinirana, slabo sam detektirala zvukove okoline pa i same bebe. Bila sam jako umorna, iako sam po prirodi vrlo živahna i osoba bez mirovanja, ali ti simptomi potpuno su me uznemirili. Pridavala sam sve porođaju koji je vrlo stresan i težak za svaku ženu, računala sam da će proći kad dođem kući i odmorim se. Međutim, simptomi se nisu smanjivali, naprotiv, bili su sve opsežniji i intenzivniji (povraćanje, mučnine, vrtoglavice…) Krenula je i hiperlaktacija mlijeka te konstantno krvarenje koje je trajalo 40 dana za što sam, nećete vjerovati, dobila kontracepcijske pilule – prisjeća se Ana.
Odlučuje potom ići kod svoje liječnice opće prakse koja joj predlaže da napravi dodatne pretrage. No nijedna od njih nije dala točnu dijagnozu, dok su se Ani simptomi samo pogoršavali, a svaki dodatni pregled završio bi riječima: “Vama nije ništa”.
– I tako od 2017. do 2020. nisam imala ni dijagnozu ni liječenje. Prije tri godine jedno popodne shvatim da vidim duplo. Nakon tri dana suprug mi govori da odem na Hitnu gdje sam dotad odbijala ići jer su me za svakog prijašnjeg dolaska uvjeravali kako sam luda i da izmišljam simptome. Na neurologiji se jedan mladi liječnik uspijeva izboriti da trebam hospitalizaciju i hitan MR glave. Nakon snimanja, neurologinja mi kaže da imam potpuno progresivno oštećenje mozga, leđne moždine i prsišta te da hitno trebam terapiju. Rekli su da imam autoimunu multiplu sklerozu i dali su mi pulsnu terapiju – govori Ana.
Kući je puštena nakon pet dana, no problemi sa zdravljem samo su se nastavili. I to, nažalost, na gore.
– Bilo mi je sve lošije. Sad već skoro nisam mogla ni hodati, govor mi je bio sve slabiji, a srce krenulo sporije kucati. Vraćena sam ponovno u bolnicu gdje je ustanovljeno da imam tešku bradikardiju uzrokovanu terapijom koju su mi dali. Cijelu noć sam bila hospitalizirana s 30 otkucaja srca u minuti, a idući dan kad su mi se otkucaji stabilizirali, puštaju me kući s holterom. Nisam dobila točnu dijagnozu ni terapiju, trebala bih biti bolje, a ne gore. Nisam mogla pričati ni hodati. Dovoljno je reći da sam pretvorena u invalida koji treba njegovatelja.
Ana po preporuci odlazi na pregled kod liječnika Soltyšika u Zagreb koji joj govori da vjerojatno nema multiplu, već boreliozu, odnosno lajmsku bolest što i pokazuje novi pregled u Njemačkoj. Sugovornica Slobodne Dalmacije dobija terapiju antibioticima i raznim suplementima, koje je, kaže, morala sama plaćati, iako ima zdravstveno osiguranje preko HZZO-a.
– Nakon 14 dana počela sam ustajati i govoriti, a 20 dana nakon početka terapije simptomi su se lagano jedan za drugim povlačili te iduće dvije godine nisam imala simptome nikakve bolesti, živjela sam normalan život s djecom i suprugom. No 2022. preminuo je liječnik koji me liječio, a ja zbog stresa gubim bebu. Uskoro ponovno osjetim blage simptome. Napravim MR glave i leđne moždine te unatoč pozitivnom nalazu borelije u krvi, odbijaju mi dati bilo kakvu terapiju i liječiti me. Šalju me opet na kortikosteroide i pulsnu terapiju, iako me prvi put gotovo ubila.
Ana upoznaje djevojku koja je pokrenula inicijativu i peticiju za sve oboljele od lajmske bolesti u Hrvatskoj, a njih je na tisuće.
– Ne možemo dobiti dijagnozu niti liječenje kod nas. Također nam se ne financira odlazak u inozemstvo na liječenje kao ni refundiranje privatnih sredstava koje ulažemo u oporavak. Ljudi koji se testiraju na zagrebačkoj klinici Fran Mihaljević dobiju negativne nalaze, dok isti dan obave testiranje u drugim ustanovama, primjerice na Rebru i tamo je pozitivan nalaz.
One koje donesu iz inozemstva liječnici ne uvažavaju, već ih samo maknu sa stola. Kako je moguće da se nalazi iz Austrije, Njemačke ili Poljske, koje su također članice EU, ne priznaju, nego samo oni napravljeni u Fran Mihaljeviću? Kako je moguće da netko tko ima pozitivnu akutnu bolest, tj. aktivnu infekciju u krvi nema pravo na liječenje? Pa ako je u krvi, nismo je mi izmislili… Kako je moguće da nam odbijaju dati terapiju koju napišu infektolozi drugih država jer, eto, njima se taj stav ne sviđa i ne slažu se s tim mišljenjem – pita se Ana.
Njezino stanje u ovom je trenutku svakim danom sve gore, ali ona ne odustaje. Ovu je priču odlučila podijeliti s javnošću kako bi što više ljudi znalo s kakvim se sve problemima bore oni koji imaju lajmsku bolest.
– Živim ponovno sa simptomima za koje sam mislila da su prošlost. Od problema s hodom, vidom do pareze kože na lijevoj ruci na kojoj nemam osjet. Tu su i razne tegobe s koordiniranošću koje mi onemogućuju normalan život. Terapiju i liječenje mi ne nude, već me još ismijavaju i ponižavaju… Svima je jasno da kod autoimunih bolesti antibiotici nemaju učinak. A tvrde da imam autoimuno stanje? Jasno mi je da upalu središnjeg živčanog sustava uzrokuju mnogi uzročnici poput EBV-a, virusa herpesa i slično. Ali ni za to nemaju adekvatna rješenja kako bi ljudima otklonili simptome i omogućili im normalan život. Mi smo prepušteni sami sebi i svom budžetu – zaključuje Ana pred kojom su neizvjesni dani, ali ona kao ni tisuće njih koji u Hrvatskoj imaju lajmsku bolest, od borbe za bolje sutra – ne odustaju.
Scena.ba
