KAMPANJU za izbore u Srbiji, kojima ćemo svjedočiti u nedjelju 17. prosinca, zapamtit ćemo, osim kratkoće trajanja, po sudaru dvije liste podrške, iznenađujućem odsustvu javno prezentiranih istraživanja o opredijeljenosti birača, neočekivano slabo posjećenom završnom mitingu Srbije protiv nasilja.
Tu je i predizborno iskrenje na relaciji SNS-SPS, vrišteće odsustvo Aleksandra Vulina s mitinga liste “Srbija ne sme da stane”. Tiho nam se u političku arenu vraćaju Voja Šešelj, Čeda Jovanović i Toma Nikolić.
Ipak, ono što lebdi kao najjači dojam u trenucima izborne šutnje jest očekivanje da opozicija ima realne šanse prvi put poslije punog desetljeća pobijediti u Beogradu i nekim većim općinama i gradovima.
S druge strane, podjednako je snažan dojam da Aleksandar Vučić period od 2023. do 2027., koji se vremenski poklapa ne samo s narednim parlamentarnim mandatom već i s trajanjem predsjedničkog mandata, vidi kao period krunidbe njegove dosadašnje karijere realizacijom projekata kao što su Beogradski metro i EXPO 2027.
Cipelarenjr protivnika, tabloidsko pljuvanje, osjećaj mučnine…
Sve drugo je uobičajeno: cipelarenje političkih protivnika, pljuvanje preko naslovnica tabloida, na programima režimskih, ali i opozicijskih televizija s nacionalnim frekvencijama, onaj poznati osjećaj mučnine koji prati prva pomisao da djecu i unuke treba držati što dalje odavde… To nas dovodi do najtežeg dojma, spoznaje da i promjena vlasti, koju sve veći broj ljudi u Srbiji priželjkuje, neće donijeti promjenu politike na koju je mislio i o kojoj je strastveno pričao pokojni premijer Zoran Đinđić.
Naprednjačka karijera i figura Aleksandra Vučića na vlasti do te mjere je polarizirala javnost i personalizirala izborne i neizborne kampanje u Srbiji da su programske alternative, ako ih uopće i ima, gurnute u peti plan. Često se i do sada, a sada pogotovo, stječe dojam da su birači tek dekor, nijemi zbor na sceni koja postoji zbog osobnih obračuna političara.
Nikola Jokić kao zvijezda liste koja podržava Vučića
Obostrana “tuk na utuk” politika donijela nam je listu podrške 2000 ličnosti Aci Srbinu kao odgovor na listu građanskog ProGlasa koju je, kako oni tvrde, potpisalo 180 tisuća građana. Prva lista predstavlja otvorenu i nesumnjivu podršku predsjedniku, dok druga poziva da se izađe na izbore u što većem broju, mada je jasno da je potpuno suprotstavljena politici Vučića.
Zvijezda režimske liste je nesumnjivo najbolji svjetski košarkaš Nikola Jokić, dok drugu predvodi vjerojatno najznačajniji filmski radnik u regiji Dragan Bjelogrlić. I Džoker i Bjela su primili vatru donoseći oduševljenje i razočarenja poklonika i protivnika, a jedan gorljivi sportski novinar oštro je zamjerio i Novaku Đokoviću što nije stao pod Vučićev stijeg.
Wozniak umjesto Noleta
Noleta je u podršci nadomjestio ni manje ni više nego Steve Wozniak, mozak Applea, planetarna ikona kojoj je Vučić ekspresno dodijelio srpsku putovnicu.
Dan pred utakmicu Lige prvaka Zvezda – Manchester City sreli su se menadžer Građana Pep Guardiola i kandidat za gradonačelnika Beograda Aleksandar Šapić. Jedan od najboljih trenera u povijesti nogometa nije propustio priliku da se rukuje s jednim od najboljih vaterpolista u povijesti te igre.
Očekivao se masovni skup “Srbije protiv nasilja”, ali…
Konačno, na posljednjem mitingu koalicije “Srbija ne sme da stane” u Kragujevcu podršku je, u svom rodnom gradu, pružio i Zoran Jankovič, gradonačelnik Ljubljane, legenda Mercatora i ex-yu menadžmenta. Dok su karavani autobusa naprednjaka garantirali ispunjene sportske hale na mitinzima podrške, završni skup Srbije protiv nasilja okupio je tek oko 7000 pristalica, kako piše dnevni list Danas.
Suprotno očekivanjima, to je bio možda najslabije posjećen skup pokreta koji se nakon tragedija u Ribnikaru i Duboni više od sedam mjeseci suprotstavljao na ulicama nekontroliranom nasilju u društvu.
Dane i tjedne iza nas obilježilo je i upadljivo odsustvo javno prezentiranih istraživanja političkog raspoloženja građana pred izbore. To je u potpunoj suprotnosti s poplavom istraživanja pred prošlogodišnje izbore, koja su, skoro bez izuzetka, promašila u procjeni.
Ne ulazeći u misterij ove suzdržanosti agencija, ono što moramo konstatirati je da su njihovo mjesto, kao nikada do sada, zauzele omiljene institucije prosječnog srpskog glasača – kladionice. Čak i ozbiljni analitičari procjenjuju da to uopće nije loše, jer se u današnjoj Srbiji gubitak para mnogo ozbiljnije shvaća od gubitka ugleda.
Kladionice daju šansu vučićevcima, ali u Beogradu je druga priča
U kladionicama, za razliku od paravana i listi podrške, možeš “glasati” i protiv svojih, ako su kvote dobre. U trenutku kada počinje izborna šutnja, kladionice drže Vučića na 42 posto, duplo više od drugoplasirane Srbije protiv nasilja, a cenzus preskaču socijalisti s oko 10 posto, Zavetnici-Dveri sa sedam i Nova DSS-Nada s 5 posto.
Na beogradskim izborima stvari stoje nešto drugačije: razlika između prve dvije liste je tek nekoliko postotaka, a vlast ni s Dačićem ne može preko pola. Jedno od rijetkih agencijskih istraživanja obavila je Organizacija za fer izbore i demokraciju.
Tjedan dana pred izbore ono pokazuje da je razlika između dvije vodeće liste na oko 11 posto, kao i da opozicija vodi u Beogradu s potencijalom da s dvije desničarske liste formira vlast. Zanimljivo je da Vučić, koji je ranije pizdio zbog dobrog rezultata Dačića tijekom izborne noći, ovoga puta odlučio da ne čeka, kritizirajući lokalnu vlast i pojavljujući se na licu mjesta, u izbornim utvrdama socijalista.
Gdje je nestao Vulin?
Posebno je zanimljivo i neobjašnjivo odsustvo Aleksandra Vulina s najmisterioznijeg mitinga, onog u Novom Sadu. Ne samo što je na njemu riječ Vojvodina spomenuta više puta nego u svim vremenskim prognozama zajedno u posljednjih deset godina nego nismo bili u prilici ni da vidimo dobro poznatu, unezvijerenu njušku jednog od najvjernijih Vučićevih saveznika. Vulin, kao izvorno vojvođanski kadar, nije se pojavio u glavnom gradu Pokrajine, dok je Rasim Ljajić doživio ovacije dan ranije, na svom bunjištu, u Novom Pazaru.
S druge strane, opozicija ne bježi od nespojivosti svojih političkih programa, tvrdeći da će to biti nadvladano privremenim savezom kroz tehničku vladu oročenu na 3-12 mjeseci, kada bi bili raspisani izbori u normalnoj, demkratskoj atmosferi. Ipak, teško je očekivati da bi se i nakon takvih izbora mogla formirati vlast koja bi se bitno razlikovala od aktualne.
Tko će s kim?
Tko će s kim nakon izbora, uglavnom se podrazumijeva, mada je teško zamislivo da u naredne četiri godine, a u konstelaciji burnih međunarodnih odnosa i teških ratnih okršaja na Istoku, aktualni raspored snaga i pozicija može biti održiv. Veliko je pitanje mogu li opstati dvije neprirodne koalicije, kako ona na vlasti tako i ona u opoziciji, koje su spojile otvoreno anti i proeuropske stranke.
Kako sada stvari stoje, neka nova, postizborna koalicija pro i antieuropske opozicije mogla bi dobiti podršku Rusije, eventualno Kine, kao i pojedinih suverenističkih europskih lidera. To se pogotovo odnosi na moguću koaliciju aktualne vlasti i (dijelova) antieuropske opozicije.
Eventualna koalicija proeuropske vlasti i proeuropske opozicije, što bi proruske elemente i vlasti i opozicije koncentriralo na istoj strani, bila bi svakako najprihvatljivija na zapadnim adresama. Posljednja opcija u najvećoj mjeri ovisi o Vučiću i njegovoj konačnoj spoznaji da operacija 2027. može biti uspješno realizirana samo uz podršku Zapada.
Scena.ba
