I ovaj je Euro pokazao da Hrvatska ima problem brzine. Brzine igre, ali i brzih igrača. Uostalom, spoznaja da su nam na krilima igrali nogometaši koji nisu krila, dovoljno govori o tom opipljivom hendikepu.
Direktor uspješne Lokomotivine omladinske škole, Jurica Čabraja, kaže:
– Problem općenito leži u temeljnoj selekciji. Konkretno, u našem klubu osnova svega je brzina igrača, koji, dakako, moraju imati i određenu tehničku nadarenost. Jasno je da i genetika igra ulogu u svemu tome, ali nije ta genetika baš toliko izražena, ima kod nas brzih igrača, međutim, treba ih prepoznati i uključiti od malih nogu u ozbiljan rad. Kako, primjerice, naši dečki Šotiček i Krivak nisu genetički inferiorni, njihova je brzina na najvišoj razini? I Roko Šimić, koji je stasao kod nas, brz je igrač. Iz naše su škole potekli i brzanci Karačić i Bartolec, dolaze Žilinski i Markanović – kaže Čabraja.
Direktor potom nastavlja:
– Rade se pogreške već u osnovnoj selekciji, struka se u klubovima “zaljubi” u tehnički nadarene igrače, kojih imamo mnogo, jer smo sami po sebi talentirani za nogomet, pa se zanemaruju druge karakteristike. I onda ti klinci, koji su u ranim danima ekstra nadareni, a spori su, u pionirima i kadetima mogu sakriti tu manu. Međutim, već u juniorskom uzrastu obično otpadaju, a ostaju oni koji su nešto brži, iako im nisu ni blizu po tehničkoj nadarenosti. Dakle, u osnovnoj bismo selekciji odmah trebali tražiti igrače koji posjeduju određenu brzinu, dostatnu zahtjevima modernog nogometa.
Neki guraju tezu da u našem podneblju nema brzih igrača, da je sve stvar genetike. Slažete li se s tom teorijom?
– Ne, nimalo. Istina je da igraču nitko ne može dati brzinu, nitko ga ne može naučiti da bude brz. Ali u našem podneblju ima brzih igrača, posebno u Zagorju i Međimurju, tamo su klinci baš brzinski nadareni. Imamo brzih igrača, ali trebamo ih pronaći i selektirati.
Problem je, dakle, u omladinskim školama klubova, koje biraju i dovode igrače po drugim kriterijima?
– Načelno da, budući da je osnovna selekcija postavljena na pogrešnim temeljima. Više se, u pravilu, daje prednost tehničkoj nadarenosti, nego brzinskim sposobnostima, iako je i jedno i drugo jednako važno.
Na Euru je problem brzine u našoj nacionalnoj vrsti bio još kako izražen…
– Točno je, nismo imali, osim Perišića, brze igrače na krilnim pozicijama. Tu je Baturina koji je kao vezni igrač prilično brz… Znamo da su nam za naš 4-3-3 sustav igre potrebna barem četvorica brzih igrača, po dvojica bočnih braniča i krilnih napadača, nogometaši koji mogu ponavljati istrčavanja. I imamo mlađih, brzih igrača, ali postavlja se upit jesu li oni već sad dovoljno zreli za A reprezentaciju. Nisam baš uvjeren da jesu, ali možda su trebali biti uključeni u trenažni proces rada s najboljom selekcijom.
Iako je brzina u današnjem nogometu iznimno važna, samo brzina nije jamstvo da će neki igrač dosegnuti visoku razinu. Eto primjera Kastratija, brz je poput vjetra, ali nije do kraja potvrdio svoj igrački potencijal?
– Ukoliko je netko samo brz, onda se bavi atletikom. Mora dečko imati i nogometni talent, bez toga nema ništa. I taj se spoj mora tražiti. Kastrati? Kod nas je dobro izgledao i naznačio je veliki potencijal. E sad, zašto nije ostvario ono što smo svi očekivali da će ostvariti? Možda je problem u načinu i količini rada? On ima osjećaj za igru, to nije prijeporno, ali je valjda u jednom trenutku pomislio da je dovoljno napredovao. Luka Modrić ima godina koliko ima, pa još uvijek radi na sebi i svojim poboljšanjima. A to govori o karakteru igrača, također iznimno važnoj komponenti na putu do uspjeha – smatra Čabraja.
