Nije to u prvoj utakmici bilo dobro, ali ne znači da su zbog toga izgubljene šanse za nastavak europske avanture.
Prošla je sezona uvelike zadužila Zrinjski. Jer ne plasira se svake godine u skupine Konferencijske lige. Očekivanja su zbog toga otišla u nebesa pa je razočaranje zbog 0:1 poraza u prvoj službenoj utakmici sezone, protiv europskog debitanta (!), bilo i veće. Bravo je istinski šokirao Plemiće i navijače, ali sada kada se prašina slegnula, ipak je postalo jasno da sve nije izgubljeno. Da se usprkos lošem dojmu iz Mostara, Zrinjski u uzvratu itekako ima čemu nadati. Ali ako se neki detalji poprave.
Agresivnost
Bilo je jako puno toga lošeg u prvom obračunu sa Slovencima. No, ključ svega po mnogima bila je blijeda veza. Kičma ekipe. Savić i Ivančić, prvi su se našli na udaru. Savić najviše – kao spor, neodlučan, nedovoljno agresivan. Uostalom, dosta govori i to da nijedan igrač Zrinjskog nije požutio… dok su kod Slovenaca tri – u zadnjih deset minuta kada su se maksimalno fokusirali na obranu. Generalno je na tom planu podbacila čitava ekipa, u svim linijama, a kada je tako, protivniku je posao znatno olakšan da dođe u neku obećavajuću situaciju. Srećom, Bravo je u prvom dijelu iskoristio samo jednu takvu, dok je druga otišla u vjetar.
Zrinjski će u Ljubljani morati zadržati dozu opreza, jer Bravo će i dalje ostati brži, u to nema sumnje, ali s većom dozom agresije, posebno u vezi, ta bi istaknuta, možda i jedina prednost Slovenaca mogla biti zakočena.
Ekipna kreativnost
Nisu samo Savić i Ivančić, koji je imao jedan pokušaj s distance pa i jedan solidan ubačaj iz kornera, bili krivci za spor protok lopte, nešto s čime na hitru tranziciju fokusirani Bravo nije imao problema. Kao što je i sam Mario Ivanković istaknuo, krilni ofenzivci i napadači se nisu nudili. Nije bilo inicijative. Kreativnost je bila svedena na individualnu razinu, a kada je tako, možete se samo nadati, moliti Boga, da će proći neki dobar dribling, da će to izbaciti rivala iz kolosijeka, ostaviti na pogrešnoj nozi. Tu Zrinjski ima igrače koji su sposobni napraviti razliku, ali i oni su se, između ostalih i Mario Ćuže (pogodio vratnicu kod 0:0), uklopili u sivilo.
Pomalo je smiješno tražiti od igrača da tek tako budu individualno bolji uzvratu, da bolje surađuju u svim smjerovima, ali Ivanković bi već trebao naći načina da ih natjera na to. Poraz u Mostaru, već je jedan dobar motiv.
Hrabrost struke
Vidjelo se da je nakon poraza Ivanković i sam pomalo iznenađen, ali ne previše. Možda je na trenutke više isijavao jednom ogorčenošću zbog silnih kritika, izostankom vjere u provjerene igrače, ali nema sumnje da se nakon svega i on sam zamislio. Morao je. Jer za Ljubljanu nešto treba promijeniti. Ne nužno samo u vezi. A kako je zajednički konsenzus da je u igru potrebno unijeti više živosti, jasno je da treba tražiti takve startere za četvrtak. Zašto onda ne pružiti brzonogom, eksplozivnom Abdurahimiju šansu od prve minute – ne nužno na uštrb Malekinušića na desnom krilu. Mogla bi obojica početi, s tom razlikom da bi u prvoj utakmici odsječeni, ‘nezainteresirani’ Mulahusjenović mogao krenuti s klupe, a Ćuže zauzeti njegovo mjesto u špicu.
Pa ipak, jasno je da će vezni red generalno tražiti najhrabriju odluku – možda u vidu odlučnijeg, bržeg zadnjeg veznog od Savića, gdje se Ramić nudi kao jasno rješenje, a možda bi se moglo opet krenuti s sa Savićem, ali bez Ivančića, kojeg bi kao spona s napadom zamijenio Posavec. Dobiti na sigurnosti u veznom redu, na protočnosti lopte, bit će od ključne važnosti. Posebno u uvodnom dijelu utakmice u kojem će se graditi samopouzdanje.
Scena.ba
