Sretan kao malo dijete kada dobije omiljenu igračku, zvečku ili kakvu loptu u ruke. Dobro, danas bi vjerojatno klinci najsretniji bili ako bi dobili iPhone. Najnoviji. Broj 45 ili koji već. Ne pratim i teško se nosim s tehnološkim novotarijama i dostignućima čovječanstva, zato ostajem pri pojmu sreće kada klinjo dobije pravu kožnu nogometnu loptu, recimo.
PIŠE: Dean Bauer – Sportske novosti
E, takvi smo, s takvim osjećajem sreće je bio ovaj izvjestitelj u srijedu u Parizu. Na judaškom Barbarinom danu. Ništa me drugo tog dana nije zanimalo. Među prvima sam zakoračio u press centar, pa u dvoranu na Marsovoj poljani. Uvjerenja, dubokog uvjerenja da je to TAJ dan. Iako to nije pametno, niti s novinarskog gledišta profesionalno, ali doslovno i doista, od 11 sati i njezine prve borbe (Kim Polling) već je u glavi, uskoro i na tipkovnici bio složen tekst. Tekst o zlatnoj Barbari, o olimpijskoj pobjednici. Iako je tom trenutku imala samo jednu pobjedu, dok je za doći do kraja trebala četiri. Jednostavno, bili smo uvjereni. Nešto unutra nam je to govorilo.
Da, još nešto. Svim našim sportašima i sportašicama u Parizu ovaj novinar želi uspjeh, pobjede, ma svima i medalje ma koliko je to jasno iracionalno, ali njoj… Barbari… Od sviju, njoj smo toliko jako, žestoko željeli ma i ne “samo” medalju, već ono najviše. Lovorike olimpijske, zlato. Jer ova djevojka, ova sportašica je to zaslužila, zavrijedila svim bićem, ponašanjem, rezultatom, nadarenošću, odricanjem, inteligencijom. U Tokiju možda nije sazrelo još vrijeme. Sigurno nije, ali sada, tu u Parizu… Ma, bilo bi baš, Dalmatinci bi rekli “grubo”, da tu nije osvojila zlato. Nakon svega što je ove godine osvajala, izdominirala gdje god se pojavila.
Danas, kada u tražilici internetskoj ili mrežnoj, utipkate njezino ime i prezime, pronaći će te sve ili gotovo sve. Pa tako i sve njezine medalje. Dvostruka svjetska prvakinja, prvakinja Europe i piše ondje – olimpijsko zlato. Piše jedno, ali u nekim našim mjerilima, netočno. Ima ih dva!
Godine 2020. u jeku pandemije, dok je svijet stao, dok su održavali video sastanci, radilo na daljinu, neko vrijeme se nije ni treniralo, dok se u sportu uopće nije natjecalo, jedna je cura u Splitu odlučila uzeti knjigu u ruke malo jače, “zagrijati stolicu” i… Diplomirati. Bila je to Barbara koja je diplomirala na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. “Opakom” fakultetu. Vrlo teškom, zahtjevnom. Vrhunska sportašica i odlična studentica, na koncu magistrica! E, ta diploma, status akademski obrazovane građanke je ravno olimpijskoj medalji. Zlatnoj! Za potpisnika ovih redaka sigurno. Rekli smo joj to u prosincu iste godine, u studiju Hrvatske radiotelevizije u emisiji posvećenoj sportašima godine te 2020. Tada je Barbara Matić naime, zasad prvi put, postala Sportašica godine u izboru Sportskih novosti. To je sportašica koja je prekinula uzastopni niz od osam godina vladavine u kategoriji Sportašica godine, Sandre Perković, danas Elkasević.
U tom trenutku, 2020. Barbara je imala već lijepih uspjeha, ali još nije bilo “velikih” zlata. Oni će doći kasnije. Stoga su neki čak potiho govorili: “Hm, ipak je to malo mršava godina 2020. kada nam je judašica bez zlata najbolja”. Ustrajali smo u sasvim drukčijem stavu. Prvo, Barbara jest sjajna i najbolja te godine, te drugo, ovoj “maloj” ćete se tek diviti za koju godinu. Nije to više bilo nekakvo navijanje bez uporišta, već stav temeljen na onom što smo do tada vidjeli, na rezultatima, razvojnom putu, ponajviše na osnovu kazivanja najstručnijih ljudi, trenera u našem judu.
Za biti prvak/prvakinja, te u konačnici olimpijska pobjednica, u bilo kojem sportu, morate imati ono nešto posebno. Faktor X. A najviše volju, upornost uz nadarenost koja se podrazumijeva. Barbara je dokaz, toliko već puta iskazan u različitim sferama, da je moguće od podruma doći do poslovnog tornja. Ili u njezinom slučaju, od atomskog skloništa u kojoj treniraju judaši i judašice njezinog kluba Pujanke iz Splita, do vrha Eiffelovog tornja.
Barbara je prvu “veliku” medalju osvojila godinu dana nakon što je postala Sportašica godine u izboru SN. U Budimpešti je osvojila zlato na SP, što je prvi naslov prvaka/prvakinje svijeta iz Hrvatske. Godinu dana kasnije, 2022. je u Taškentu obranila naslov svjetske prvakinje. Novu godinu kasnije je u Dohi osvojila i treću svjetsku medalju, sada broncu.
Ova godina je apsolutno čudesna. U godinu je ušla bez olimpijske vize i onda je počelo…
Siječanj: Grand Prix Portugal – zlato; Veljača: Grand Slam Pariz – bronca i Grand Slam Baku – zlato; ožujak: Grand Slam Tbilisi – zlato; travanj: EP Zagreb – zlato; srpanj: OI Pariz – zlato.
Spektakularno. U Parizu joj je nedostajala samo jedna osoba. Juniorska svjetska prvakinja iz 2015. i njezina godinu dana mlađa sestra Brigita. U biti, prva iz obitelji Matić koja je hrvatskom judu donosila medalje. U kadetskoj, juniorskoj, mlađeseniorskoj konkurenciji. Brigita je međutim neko vrijeme izvan juda, supruga je i majka. Pače, prije točno dva tjedna je rodila kćerkicu i to je i razlogom zašto Barbarine sestre nije bilo u Parizu.
A Barbara sutra… Osim što očekuje da Split “gori” po njezinom povratku, osim što je na Filozofskom fakultetu u Osijeku završila pedagoške predmete (fakulteta i učenja joj nikad dosta), ima nakanu polagati i za trenericu juda, Barbara “sutra” ide prvenstveno na odmor.
Zlatna cura s Pujanki je to zaslužila.
