Iako Sjedinjene Države za sebe kažu da su najrazvijenija svjetska demokracija, narod svog predsjednika ne bira izravno. Umjesto toga ustav propisuje da svaka od 50 saveznih država bira ‘izbornike’ koji će zapravo izabrati predsjednika. Takav izborni sustav poznat je kao izborni kolegij.
Od prvih 1789. godine na kojima je pobijedio George Washington, održano je 59 američkih predsjedničkih izbora. U pet slučajeva, što uključuje i dva u ovom stoljeću, pobijedio je kandidat koji nije osvojio najviše glasova u narodu, ali jest u izbornom kolegiju.
Demokratski kandidat Al Gore dobio je 2000. godine 543.895 glasova više na nacionalnoj razini od republikanca Georgea W. Busha. No u spornoj utrci koja je došla do Vrhovnog suda, suci su odlučili prekinuti ponovno prebrojavanje i dodijelili su tadašnjih 25 elektorskih glasova s Floride Bushu. To je Busha dovelo iznad čarobnog broja od 270 elektora i osiguralo mu predsjednički mandat.
Kad je Donald Trump izabran za predsjednika, Hillary Clinton je osvojila 2,9 milijuna glasova više od njega na nacionalnoj razini. No Trump je postao predsjednik jer je osvojio 304 elektora u odnosu na Clintoninih 227. Ako kandidati osvoje jednak broj elektora, tada o izboru odlučuje novoizabrani Zastupnički dom.
Kako funkcioniraju elektori
Svaka država u izborni kolegij delegira onoliko izbornika koliko joj pripada razmjerno broju stanovnika. Izbornika je ukupno 538, što je broj koji odgovara broju kongresnika i senatora u američkom parlamentu.
To znači da ukupno ima 538 elektora: 435 zastupnika i 100 senatora, plus tri za distrikt Columbia. Predsjednik postaje onaj kandidat koji osvoji najmanje 270 elektora.
Kalifornija je najmnogoljudnija američka država i ima najviše elektora (54), a slijede je Teksas (40) te Florida (30) i New York (28). Na drugom kraju spektra slabo su naseljene države poput Aljaske, Vermonta, Delawarea, Wyominga ili Montane imaju samo po tri elektora.
Uz dvije iznimke, u saveznim državama vlada načelo “pobjednik nosi sve” – kandidat koji u toj državi osvoji većinu glasova birača, makar i najmanjom mogućom razlikom osvaja sve njezine elektore. Iznimke su Nebraska i Maine koji izbornike dijele razmjerno broju osvojenih glasova.
Većina država tradicionalno je sklonija demokratima ili republikancima i ondje se pobjednik zna unaprijed, pa su u fokusu kandidata najčešće nalaze one savezne države u kojima bi pobjedu mogao odnijeti bilo koji kandidat (tzv. swing states).
Sedam swing država
Ove godine ih je sedam – Pennsylvania (19 izbornika), Georgia i Sjeverna Karolina (po 16), Michigan (15), Arizona (11), Wisconsin (10) i Nevada (6). U svima njima kandidati su po anketama unutar statističke pogreške.
Neki kritičari smatraju izborni kolegij zastarjelim i htjeli bi ga zamijeniti nacionalnim glasanjem. Tvrde da izborni kolegij ismijava sustav “jedna osoba, jedan glas” kojim se zemlja ponosi.
Osim toga, izborni kolegij uzrokuje da kandidati koncentriraju svoje kampanje prvenstveno na nekoliko ključnih država” u kojima je ishod glasanja neizvjestan, pretvarajući većinu birača u ostatku zemlje u promatrače.
No zagovornici smatraju da bi se baš to dogodilo ako bi se predsjednik birao isključivo voljom birača. Tada bi kandidati koncentrirali svoje kampanje u velikim državama – Kaliforniji, Teksasu i New Yorku, dok bi birači u manjim državama bili promatrači.
Scena.ba
