“Krik” je sasvim opravdano sinonim za norveškog umjetnika Edvarda Muncha koji je naslikao više invarijanti svog vriska, a koje su ostale trajno sljubljenje uz njegovu osobnost. Razlozi takve popularnosti leže u univerzalnim emocijama koje ljudi nose u svojoj nutrini. Osjećaj tjeskobe je na Munchovim slikama vrlo intenzivan i u njemu apsolutno svatko pronalazi dio sebe. Ekspresija je postignuta u najprepoznatljivijoj varijatni “Krika” upotrebom živih boja i uskovitlanih linija. Najdojmljiviji je tu pozadinski kontrast između krvavocrvenog neba i tamnih fjordova, odnosno pozadine pejzaža koji se smjestio nedaleko Osla, ali može se zamisliti kao pejzaž, ili okvir patnje koji egzistira u svakom kutku svijeta. Munchov prvi “Krik” je nastao u slikarovoj 30 godini, konkretno 1893. godine, kada je boravio u okolici Osla posjećujući svakodnevno svoju mlađu sestru koja je završila u tamošnjoj umobolnici.
Brojne interpretacije “Krika”
Sam je Munch opisao svoje osjećaje koji su doveli do slikanja “Krka”, pa je zabilježio u svom dnevniku: “Jedne sam večeri šetao brdovitim puteljkom blizu Kristianie – s dvojicom prijatelja (stari naziv za Oslo). Bilo je to vrijeme kada mi je život iščupao dušu. Sunce je zalazilo – utonulo je u plamen ispod horizonta… Osjetio sam snažan vrisak – i čuo sam , da , veliki vrisak.” Tumačenje vriska – krika varira, i kao i većina stvari je prilično subjektivno. Munch omogućava promatraču da sam interpretira njegove scene. Neki smatraju da slika “Krik” prikazuje osobu koja i sama vrišti preplavljena krikom oko nje dok drugi u njoj vide projekciju slikareva unutrašnja nemira, a treći opet imaju neko svoje tumačenje. Moć “Krika” je u tome što prenosi snažne emocije, daje slobodu u sklopu mračne interpretacije i pogađa nas na toj najosjetljivijoj psihološkoj razini.
Univerzalan umjetnički jezik
“Krik” je utkan u pop kulturu i pojavljuje se u filmovima, reklamama, pa čak i emojima. Vrisak je simbol straha i tjeskobe koju je Munch materijalizirao na izmaku 19. stoljeća, no dobro oslikava tjeskobu čovjeka neovisno o razdoblju u kojem živi. Ovaj je norveški umjetnik pokazao da umjetnički jezik je sposoban iskazati ono što je oku često neuhvatljivo, a to je osjećaj anksioznosti i depresije. Na slici nije samo dojmljivo nebo već i čovjek. Njegova glava djeluje ogoljeno i izobličeno poput kakvog kostura. Ono što je specifično za Muncha je to da su mu sve slike nose jak autobiografski pečat. Jednom je pribilježio iduće: “Naslijedio sam dva najstrašnija neprijatelja čovječanstva, nasljeđe potrošnje i ludila; bolest, ludilo i smrt bili su crni anđeli koji su stajali uz moju kolijevku.”
Nedaće kao ljepak
Njegov je život bio skup tragedija koje su oblikovale slikarev doživljaj svijeta. U drugoj polovici 19. stoljeća tuberkuloza je haračila Europom te je poharala i njegovu obitelj. Bila je to obitelj u kojoj je bilo petero djece. Izgubio je tada majku Lauru Catherine Bjølstad u dobi od pet godina. Kao tinejdžer izgubio je i najstariju sestru Johanne Sophie koja je umrla, također, od tuberkuloze. Otac liječnik Christian Munch je patio od mentalnih poremećaja dok je najmlađa sestra Laura Catherine završila u umobolnici gdje je provela veći dio života. Sve je to samo pogoršalo Munchovu osjetljivu ćud. I sam je kao dijete bolovao te je dane provodio u samoći kod kuće – nalazeći utjehu u slikanju, što se njegovom ocu nije nimalo sviđalo. Njegova obiteljska anamneza sugerira postojanje genetske predispozicije za psihičke probleme, ali i teške životne nedaće koje su se lijepile na Muncha. Upravo ta zlosretna kombinacija je Muncha pretvorila u slikara ljudske duše koji je razvijao svoj osebujni slikarski put kršeći utabane tradicije. Tako je on davno naglasio da ne treba slikati oku vidljivo već ono što je iza toga, osjet koji se ne vidi, ali intenzivno ćuti. Bio je to iskren i nepatvoren stav slikara prema svojoj publici, a što je ona prepoznala i uvrstila “Krik” u svojim raznim invarijantama u najprepoznatljivija djela u povijesti umjetnosti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
Scena.ba
