Književnik i scenarist Josip Mlakić i novinar i redatelj Zdenko Jurilj uputili su otvoreno pismo povodom aktualne situacije u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Pismo je adresirano na HDZ Bosne i Hercegovine, Odjel za kulturu Hrvatskog narodnog sabora, Sveučilište u Mostaru, Radio televiziju Herceg-Bosne, HAZU BiH te Udrugu dragovoljaca i veterana HVO-a. U pismu Mlakić i Jurij navode kako se urušava filmska industrija, kako se netransparentno dijeli novac te kako hrvatske filmske projekte u BiH nije zapalo ni 3 posto od cjelokupnog iznosa. Pismo prenosimo u cijelosti.
Povod ovom otvorenom pismu aktualna je situacija u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, s naglaskom na uvjetno rečeno hrvatskoj strani cijele priče, koja je urušena dolaskom Sanje Vlaisavljević na čelu federalnog Ministarstva kulture. Zabrinjavajuća je kadrovska politika koju unutar Federalnog ministarstva kulture i sporta vodi i nadzire administrativna klika iz HDZ-a i njima priključenih stranaka. Umjesto da dojučerašnje, neustavno ministarstvo koje po slovu Daytona ne bi trebalo ni postojati, postave stručne kadrove, taj isti HDZ, čije se perjanice ponose kulturom, nepotistički gura u njega kadrove s političkom pozadinom koji nemaju nikakvo iskustvo u kulturnoj industriji ili kinematografiji. Umjesto angažiranja stručnjaka s relevantnim znanjem i iskustvom, Ministarstvo je odlučilo zaposliti političke amatere koji ne razumiju specifičnosti kulturne politike. Ovakva praksa dovodi do toga da ključne institucije ne mogu učinkovito funkcionirati, što se negativno odražava na kulturnu proizvodnju, financiranje filmskih projekata i održavanje također narušene stabilnosti u kinematografiji i izdavaštvu. Prvi čin ove bizarne groteske odvio se u rujnu 2023. godine, kada je ministarstvo poništilo zakonski provedene natječaje prethodnog saziva Fondacije za kinematografiju u trenutku kada su postale operativne, kada je Fondacija potpisala ugovore s korisnicima i uplatila im inicijalna sredstva, što je zakonsko-pravno nasilje bez presedana. Kao formalni povod za ovakvu odluku poslužio je fantomski i krivotvoreni dopis Udruženja redatelja BiH, koji se zbog sukoba interesa ne može odlučivati o projektima pristiglim na natječaj. Pravi razlog ministarskog postupka bio je dopis Damira Ibrahimovića iz producentske kuće Deblokada, koji je uputio nakon što Fondacija nije iz proceduralnih razloga podržala novi projekt Jasmile Žbanić. U svom odgovoru Ibrahimoviću, koji je prokurio u javnosti, ministrica Vlaisavljević servilno kaže: “Poštovani gospodine Ibrahimoviću, Zatečena sam sadržajem Vašeg dopisa. Vjerujem da je riječ o slučajnom previdu Fondacije te da će previd biti žurno otklonjen.” Drugi čin groteske, u kojem je ministarstvo “žurno otklonila previd” s poništenog natječaja, odigrao se u prvoj polovici prosinca prošle godine, kada su objavljeni rezultati natječaja za 2024. godinu. Na natječaju je po svim osnovama ukupno podijeljeno 2.001.686,84 konvertibilne marke. Hrvatima, uvjetno rečeno, od tog je iznosa pripalo ukupno 51.857,1 konvertibilna marka, odnosno 2,59 posto. Činik bi, sjetivši se u kakvoj zemlji živimo i tko Hrvate vodi, rekao da su Hrvati još dobri i prošli: moglo se lako dogoditi da ne dobiju ništa. Gotovo cjelokupan iznos sredstava Fondacije otišao je u ruke sarajevske filmske aristokracije koja već gotovo dvadeset godina koristi bosanskohercegovačke filmske fondove kao vlastite bankomate, uzimajući sredstva za filmove koji nikada nisu snimljeni. Cijeli ovaj rašomon, čini nam se, ima za cilj vratiti kinematografiju u “mitske” 2010-te, kada su uzimali i jedni i drugi, i kada je veći dio novca odlazio na nikada snimljene filmove. Hrvatske “filmadžije” ovaj su put žestoko izigrane od ministarstava i njezinih sarajevskih šibicarki, što je jedini vid poetske pravde u cijelom ovom slučaju. Najsmješniji dio cijele priče način je na koji su Upravni odbor Fondacije i Ministarstvo kulture zaobišli odluke stručnog žirija i dodijelili sredstva svojim dodatnim, drsko vrijeđajući zdrav razum i logiku. Gotovo devedeset nakon prijave odbačeno je zbog toga što korisnici preko zatvorene kuverte nisu udarili pečat ili nisu spiralno uvezali dokumentaciju, kao što je to traženo na natječaju. Praksa je u HAVC-u, a kakva je ranije, sve do ovog saziva, postojala iu Fondaciji za kinematografiju, da se korisnici obavijeste da naknadno dostave dokumente koji eventualno nedostaju, jer Fondacija postoji zbog filmske industrije, a ne obratno. Sada nešto o sredstvima za film u Federaciji. Prije dvije godine BH Telecom je najavio velike i financijski izdašne filmske projekte s budžetom od 18 milijuna maraka. Većina tog novca završila je kod sarajevskih filmskih klanova. Znatna sredstva u svojim okvirima za film izdvaja i Sarajevska županija. Dakle, jedina sredstva na koja ti klanovi nisu stavili šapu su sredstva kojima raspolaže Fondacija, a radi se o iznosu od oko dva milijuna maraka. Bojimo se kako će iza ove ministrice, ako je suditi po tome kako je krenula u mandat, ostati spaljena zemlja. Zbog čega smo svoje pismo uputili na gore naznačene adrese? Pođimo redom: Zašto HDZ BiH? Kako bi se nešto slično moglo dogoditi ako uzmemo u obzir Ministarstvo kulture i Fondaciju za kinematografiju vode hrvatski, odnosno HDZ-ovi kadrovi? Uz to, od pet članova stručnog žirija, tri je delegirala hrvatsku stranu, dok su s druge, uvjetno rečeno bošnjačke strane, stajale samo dvije članice Upravnog odbora koje je na to mjesto u dogovoru s ministarstvom kulture postavio moćni sarajevski filmski klan. Ovo je dobar pokazatelj kako sva ona silna kuknjava o ugroženosti Hrvata, kakvu godinama slušamo, ima i drugu stranu medalje, po onoj narodnoj “ko će kome, ko svome”. U svemu ovome najveća je enigma politika Čovićeva HDZ-a, jer je gotovo nemoguće da ministar Vlaisavljević, osim ako nije riječ o otvorenom kriminalu po načelu “ako prođe – prođe”, djeluje na svoju ruku. Uporno zaklinjanje HDZ-ovih kadrova kako svih ovih godina štite prava Hrvata najobičnija je laž, što je svima već odavno jasno, a što je iz ovog primjera ogoljeno do krajnjih granica. Je li odgovor na cijeli ovaj rašomon na čuvenu repliku iz filma “Wall Street” iz 1988., kada dijabolični broker Gordon Gekko, kojeg u filmu igra Michael Douglas, kaže da bi bilo koji odgovor mogao doći prateći trag novca? U ovih proteklih dvadesetak godina u hrvatskom korpusu stvorena su tri filmska punkta, u Neumu, Uskoplju i Širokom Brijegu, gdje su nastajala filmska djela po najvišim profesionalnim standardima. Svojim odlukama, ministrica Vlaisavljević ih je naprosto ugasila, svodeći kinematografiju u Hrvata na Mostar, gdje praktički nikada nije postojala, barem u usporedbi s tri spomenuta centra. Ovdje se, nažalost, radi o načelu spaljene zemlje koja je rezultat višegodišnje nebrige HDZ-a prema drugim hrvatskim sredinama koje se ciljano uništavaju za račun Mostara. Tim više nas čudi šutnja HDZ-ovih kadrova iz drugih sredina, koji ne gledaju devastaciju i uništavanje tih prostora koji su, čini se, kako stvari stoje u ovom trenutku, žrtvovani egu jedne bolesno narcisoidne osobe kakva je ministrica Vlaisavljević. Zašto Odjel za kulturu Hrvatskog narodnog sabora? U studenom 2023., Josip Mlakić uputio je u vlastito ime dopis Odjelu za kulturu HNS-a, u kojem su navedene sve nepravilnosti u vezi prve odluke ministra Vlaisavljevića, kada je protupravno poništila natječaj Fondacije za kinematografiju. Odgovor je dobio telefonskim putem, od strane Ivana Vukoje, voditeljice HNS-ova Odjela za kulturu, koji mu je rekao, navodi po sjećanju, kako ne treba podizati prašinu, jer je uvjeren kako će se stvari vrlo brzo pozitivno riješiti. Međutim, od tada pa do danas, stvari se nisu dale riješiti, već su otišle u drugu krajnost, o čemu se Odjel za kulturu HNS-a nikada nije oglasio. Zašto Sveučilište u Mostaru? Krajem prošle godine, povodom obilježavanja 47. obljetnice Sveučilišta u Mostaru, HDZ-a BiH Dragan Čović primio je loše dizajnirano “Rektorsko vijeće”, “posebno priznanje predsjednika koje simbolizira zahvalnost akademske zajednice za podršku Sveučilištu i očuvanju hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini”. Istim povodom, Sanja Vlaisavljević dobila je priznanje “Mediteranska zahvalnost”, a Ivan Vukoja, voditelj HNS-ova Odjela za kulturu, priznanje “Zahvalnost mora”. Odakle ministrica Vlaisavljević u cijeloj ovoj priči i na koji je to onaj način pridonijela “očuvanju hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini”? Zatirući ga? I što o tome misle sveučilišni profesori koji ne jedu iz ruke Dragana Čovića i gramzive klike koja ne vidi dalje od vlastitog novčanika? Zašto Radio televizija Herceg-Bosne? U televizijskom intervjuu koji je Sanja Vlaisavljević dala na RTV HB u listopadu (ili studenom) 2023., izrekla je cijeli niz neistina i laži o motivima Josipa Mlakića, koji je javno iznio svoje mišljenje na rad Ministarstva. Mlakić je uputio odgovor, koji nikada nije objavljen, iako je to bila zakonska obveza Televizije. Zašto HAZU BiH? Iz prostog razloga što bi jedna slična institucija morala reagirati na brutalno zatiranje kulture jednog naroda koji, po zamisli ministra Vlaisavljevića i njezinih političkih sponzora, ima tek dvije alternative: pretvoriti se u molitveno-folklornu skupinu ili otići na Zapad, kao jeftina radna snaga. Udruga dragovoljaca i veterana HVO-a Na kraju, jedna ne toliko važna stvar, koja ne govori toliko o nama koliko o drugim akterima ove priče: oba potpisnika otvorenog pisma su veterani Hrvatskog vijeća obrane, kao i naši producenti, što je činjenica koju nikada nismo naglašavali, ali u ovom kontekstu vrijedi istaknuti kako nam je umjetnički rad ostao kao jedina niša slobode koja nas je u velikoj mjeri sačuvala od posttraumatskog sindroma koji je ugušio našu generaciju, svodeći je na tužne ostatke jedne mladosti koja je na svojim plećima iznijela rat. Jedna činjenica koju ni u ovom slučaju ne bi spomenuli, da nismo uvjereni da će ono što smo radili ostati dijelom vrijedne kulturne zaostavštine bosanskohercegovačkih Hrvata, mnogo vrjednije od svih rektorovih “zahvalnosti” moru, Mediteranu, jezerima, oceanima i Sanji Vlaisavljević.
Scena.ba
