Upoznali smo se jedne noći u svibnju 1992. godine, u ratom zahvaćenom Novom Travniku. Drago nas je dočekao širokim osmijehom i brojnim njemu svojstvenim šalama. Toni K. i ja, vođeni nama svojstvenom radoznalošću, došli smo vidjeti kako su, kako se drže, što im treba i kako možemo biti korisni. Organizirao nam je smještaj i nahranio nas. Ujutro smo nastavili razgovore, obišli Travnik i Vitez te druge položaje po Srednjoj Bosni. Kažemo mu: moramo u Jajce, opkoljeni su već nekoliko tjedana. Drago odmah želi s nama. Ne, ti ne ideš. Ovdje si potrebniji. Nađi nam vodiča, pobrini se za logistiku, vratit ćemo se za tri dana. Na brzinu skupljamo informacije i organiziramo prolaz kroz Dnolučke planine. Postoje šumski putevi i puteljci kojima se možemo probiti. To je “samo” tridesetak kilometara teško prohodne divljine.
Krenuli smo te noći našim Isuzu Trooperom, bez svjetala. Rupe na njemu bile su podsjetnik da mu ovo nije prvi ratni put. Bio je pouzdan suradnik. Iz Travnika prema Paklarevu, oko groblja pa do Idnice. Dalje kako se snađemo i procijenimo. Ante Š. je Jajčanin, vodi nas, poznaje put. Vjerujemo mu, a i nemamo izbora. Prolazimo Turbe koje je posljednjih dana u poluokruženju, etničke linije približavaju se jedna drugoj. Dolazimo do zadnje kontrolne točke koju zajedno drže HVO i TO. Dalje slijede Donje Krčevine, Ćosići, Hamandžići, Dubrave, Dogani, Krezluk, Bokovina, Rika i konačno Jajce.
Produžavamo do Podmilačja. Tamo nas čekaju Ujaci. Kod njih uvijek imamo okrjepu za tijelo i dušu, ali jednako važno, oni znaju stanje u narodu, gdje je najkritičnije i gdje je pomoć najpotrebnija. Ujutro obilazimo bolnicu, dobivamo informacije o broju i stanju ranjenika, civila i vojnika. Svi su zajedno.
Obilazimo Ćanino Polje. Tamo je najkritičnije. Stječemo uvid u potrebe i mogućnosti. Odlučujemo se za povratak. Naš auto nije dobre boje za noćni prolaz pa ga mijenjamo za crnu Ladu Nivu. Malo prije ponoći krećemo nazad. Znamo da nam za tih tridesetak kilometara trebaju oko tri sata. Planinski šumski puteljci, jedva prolazni, puni neizvjesnosti.
Dolazimo do zapadnog ulaza u Turbe. Nema kontrolnog punkta. Po cesti se vide tragovi borbe koja se vodila. U zraku težak miris paljevine, u okolici vatre koje još dogorijevaju. Ovdje se posljednja dva dana vodila velika bitka. Krećemo oprezno dalje. Moramo prema istočnom izlazu pa lijevo, u rikverc oko groblja pa dalje prema Travniku. Klizimo lagano, gotovo bešumno, u našoj crnoj Nivi.
Odjednom pucnjava. Pojedinačni hici pa kratki rafali. Zastajemo nasred ceste, zbunjeni. Svatko skače na svoju stranu, u kanal uz cestu. Puzamo i došaptavamo se. Čuje se pokoji pucanj. Mislimo da nas opkoljavaju, da nas žele uhvatiti žive. To nas dodatno motivira. Izvući ćemo se pod svaku cijenu. Ne želimo ostaviti Ladu. Okrećemo je na cesti, guramo, traje beskrajno dugo. Konačno je okrenuta. Dogovor je jasan: Ante vozi, ubacuje u treću brzinu, gas do kraja i vozi što god se dogodilo. Mi ćemo uzvraćati vatru iz vozila. I ako bude pogođen, mora voziti.
Krećemo. Gas do kraja. Motor riče. Spori smo i bučni kao tenk. A kako i ne bismo bili kad je Ante ubacio sporu umjesto brze. Pucamo naslijepo u prazninu mrkle noći. Sve traje desetak minuta, a čini se kao cijela vječnost. Konačno stajemo. Izvukli smo se. Dozivamo naše. Nakon dvadesetak minuta prilazi nam uplašeni vojnik TO-a. U ruci mu M-75 s plastičnim kundakom. Tek tada shvaćamo što nas je zbunjivalo u toj pucnjavi i odakle dolazi buka. Zajedno odlazimo do nove stražarske točke. Daju nam bosansku šljivu, savršenu infuziju za preživljeni strah.
Nastavljamo dalje prema Novom Travniku. Dočekuje nas Drago Džambas sa svojim dječačkim, širokim osmijehom i toplim zagrljajem. Našao nam je i paket hladnog piva u limenkama. Nikada ništa bolje nisam popio. Kroz naredne tri godine nastavili smo zaranjati u rat, stradanje i patnju kroz koju je prolazila Lašvanska dolina. Njega nikada nije napuštao urođeni duh i energija. Nije pristajao na malodušje. Bio je oslonac mnogima, pa i meni.
Posljednji put čuli smo se 29. prosinca 2025., pred Novu godinu. Rekao mi je: “Moj Padre, imam problema. Nadbubrežna žlijezda. Ali borit ću se.”
Drago je otišao jučer. Putuj, dragi prijatelju. Kako je Ante napisao na svojoj nekrološkoj stranici, odlazi jedna ratna generacija. Jedan po jedan. Neumoljivo.
Lašvanska dolina danas je tužna, ali mora pronaći snagu i za ponos. Dok se u njoj rađaju ljudi poput Drage Džambasa, u njoj će biti duha, ljudskosti, snage i hrvatstva, upravo tim redom.
Zbogom, dragi prijatelju.
prof. dr.sc. Marko Radoš l POSKOK
Ljudi danas umiru uz LinkedIn preporuke, PR objave i fraze o “profesionalnoj izvrsnosti”. Ovakvi ljudi odlaze uz priče o mraku, blatnim putevima, Ladi Nivi bez svjetala i rakiji na straži dok negdje iznad šume pucketa rafal. I zato njihova smrt ne izgleda kao odlazak funkcije nego kao gašenje jednog komada vremena u kojem su ljudi prvo bili ljudi, pa tek onda titule, činovi i politike. Postojala je jedna generacija koja nije znala govoriti o traumi, ali je znala nositi ranjenika kroz šumu, pronaći gorivo usred raspada svijeta i podijeliti zadnju konzervu bez velikih riječi o humanosti. Danas bi ih algoritmi vjerojatno proglasili “nevidljivima”, jer nisu ostavili dovoljno selfija ni motivacijskih citata. Ali cijele doline i gradovi ostali su stajati upravo zahvaljujući takvima.
Divimo im se. /POSKOK/
Scena.ba
