Napredak digitalnih plaćanja transformirao je odnos lokalnog stanovništva prema gotovini, koja je praktički nestala iz svakodnevnog života prije otprilike 10 godina, dok se QR kodovi sada koriste čak i u neformalnim situacijama, poput uličnih napojnica.
U Kini je gotovina praktički nestala prije otprilike 10 godina, u scenariju u kojem su digitalna plaćanja putem QR koda postala dio čak i najsvakodnevnijih situacija. Ovo je tvrdnja mladog poduzetnika Josea, iz druge generacije kineskih migranata u Španjolskoj, kojeg je intervjuirala Alejandra Andrade u emisiji „Fuera de cobertura“.
Gotovina gubi tlo pod nogama u Kini
Intervjuirani je izjavio da je Kina komunistička „samo po imenu“ te je rekao kako smatra da je ta zemlja jedna od najkapitalističkijih na svijetu. Za njega se sve vrti oko novca i poslovanja, uključujući i načine plaćanja koji su ostavili gotovinu iza sebe.
Govoreći o kineskoj stvarnosti, mladić je spomenuo da čak i “beskućnici imaju QR kod za primanje napojnica”. Izjava je korištena kao primjer koliko su digitalna plaćanja postala uobičajena u zemlji.
Qingtian održava snažne veze sa Španjolskom
Andrade je sa svojim timom otputovala u Qingtian, u provinciji Zhejiang, kineski grad poznat po jakim vezama sa Španjolskom i po tome što u njemu živi veliki broj stanovnika koji govore španjolski. Qingtian se naziva i kineskom „Malom Europom“.
Grad se ističe po svojoj tipično zapadnjačkoj arhitekturi, izgrađenoj tijekom posljednjih 20 godina. Tijekom posjeta, tim je pronašao mnoge kulturne poveznice sa Španjolskom.
Poduzetništvo je obilježilo obiteljski odgoj
Prije putovanja u Kinu, Alejandra Andrade posjetila je popularno mjesto u Useri, kojim upravlja 27-godišnji muškarac, sin kineskih imigranata. Iako je odrastao u Madridu, u izravnom kontaktu sa zapadnom i španjolskom kulturom, izjavio je da dijeli dio vizije svojih roditelja o budućnosti, ekonomiji i poduzetništvu.
Mladić je objasnio da je za njegove roditelje rad za nekog drugog bio nezamisliv, jer bi šansa za akumuliranje velikog bogatstva kroz zaposlenje bila mnogo manja nego kroz poduzetništvo. Izvijestio je da je, umjesto igranja nogometa u parku, pomagao u dostavi narudžbi iz restorana, iskustvo koje je oblikovalo njegovu sliku budućnosti.
Prema riječima sugovornika, njegovi roditelji nisu mogli zamisliti da ne kupi stan, nema pristojan automobil ili vlastiti biznis. Također je izjavio da su život s manje od 5.000 eura mjesečno smatrali gotovo nedostojanstvenim, što je utjecalo na njegov odnos prema poslu, uspjehu i novcu.
Scena.ba
