Bivši njemački ministar poljoprivrede tijekom pet godina na dužnosti visokog predstavnika bio je izložen brojnim kritikama. Kaže da će se u lipnju povući s dužnosti. Inozemni promatrači i domaća javnost u Bosni i Hercegovini, zemlji Zapadnog Balkana, u međuvremenu se pitaju je li njegov nasljednik uopće potreban.
Piše: Thomas Roser, dopisnik lista Die Presse
Beograd/Sarajevo. Čini se da se odlazeći međunarodni arbitar u višenacionalnoj državi Bosni i Hercegovini nalazi pred važnom provjerom. Postupak izbora njegovog nasljednika već je pokrenut, izjavio je Christian Schmidt, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, u nedavnom intervjuu za magazin Ujedinjenih naroda: „Očekujem da ću s dužnosti otići u lipnju.“
Vrijeme je za „novi početak“, objasnio je Schmidt za austrijski vanjskopolitički časopis Cercle Diplomatique, govoreći o tome zašto želi završiti svoj petogodišnji mandat na čelu OHR-a. Ipak, moguće je da će 68-godišnjak morati ostati na dužnosti dulje nego što bi želio. No, postavlja se pitanje: je li Bosni i Hercegovini uopće još potreban takav vrhovni međunarodni arbitar?
Rasprava nakon Schmidtova odlaska možda se neće svoditi samo na pitanje tko će ubuduće voditi OHR, nego i na mnogo šire pitanje — treba li uopće zadržati instituciju međunarodnog nadzora nad Bosnom i Hercegovinom, uspostavljenu prije gotovo 30 godina. Upravo tako dilemu postavlja i bosanski servis Radija Slobodna Evropa: „Treba li se i dalje držati modela međunarodnog upravljanja starog 30 godina?“
Funkcija visokog predstavnika kao „mrtav konj“
Od završetka rata u Bosni i Hercegovini 1995. godine, visoki predstavnik ima mandat Ujedinjenih naroda nadgledati provedbu Daytonskoga mirovnog sporazuma. Imenuje ga Vijeće za provedbu mira, u kojem sudjeluje više od 50 država, a šef OHR-a raspolaže širokim ovlastima: može nametati zakone i smjenjivati izabrane ili imenovane dužnosnike.
Međutim, te ovlasti postoje uglavnom na papiru ako iza njih ne stoje diplomatski pritisak međunarodne zajednice i stvarna politička moć da se nametnute odluke provedu. Upravo uz poruku da ne može ostati na dužnosti ako ne dobije sredstva i potporu za rad, bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčák napustio je OHR 2007. godine.
To ga, međutim, nije spriječilo da kasnije nastavi diplomatsku karijeru — najprije kao izaslanik Europske unije za Srbiju, a potom i kao specijalni predstavnik Ujedinjenih naroda u dijalogu o Kosovu.
Hoće li, unatoč svemu, navodno „mrtvi konj“ zvani OHR još jednom biti osedlan? Ukidanje te funkcije, koja je nakon rata zamišljena kao privremeno rješenje, sve glasnije ne traže samo Kina i Rusija. I ugledni hrvatski, srpski, ali i neovisni analitičari već godinama tvrde da je, nekoliko desetljeća nakon rata, došlo vrijeme da građani Bosne i Hercegovine, kao i sama država, samostalno odlučuju o svojoj sudbini.
„Kritike na njegov račun su opravdane“
Ipak, u ovom trenutku čini se da među političarima u Bosni i Hercegovini nedostaje previše političke volje i sposobnosti za kompromis da bi se OHR mogao jednostavno ukinuti. Riječ je o političarima koji se često doživljavaju kao problematični, ali koji su istodobno veoma vješti u održavanju postojećeg sustava.
Centrifugalne sile i dalje razdiru višenacionalnu državu. Tome pridonose i beskrajni ustavni sporovi, kao i ponavljajuće prijetnje secesijom iz Republike Srpske. Zbog toga većina bošnjačkih i hrvatskih političara smatra da je očuvanje OHR-a svojevrsno životno osiguranje za Daytonski mirovni sporazum.
Prema medijskim izvještajima, Sjedinjene Američke Države — kao i u vrijeme Schmidtova dolaska na dužnost — već vode prve razgovore o budućim ovlastima i odgovornostima šefa OHR-a. S druge strane, među europskim partnerima primjetan je određeni zamor i otrežnjenje.
I kao što je to često bio slučaj i ranije, čini se da se sada traži uobičajeni „krivac“. Međutim, kritike na Schmidtov račun djelomično su opravdane. Lokalni političari i međunarodni dužnosnici ne bi se smjeli udruživati samo kako bi svu krivnju prebacili na njega, komentirao je, između ostalih, portal Balkan Insight.
Scena.ba
