Bosanskohercegovačka javnost proteklih dana svjedoči otvorenom sukobu koji iz dana u dan podiže temperaturu u hrvatskom političkom korpusu u BiH, što je nešto na što nismo navikli.
Iako su opći izbori u Bosni i Hercegovini zakazani tek za listopad, politička kampanja među hrvatskim strankama već se pretvara u jednu od najžešćih u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa. Na jednoj strani nalazi se dugogodišnji lider HDZ-a BiH Dragan Čović, političar koji godinama dominira hrvatskom političkom scenom, dok na drugoj oporbeni blok okupljen oko takozvane hrvatske Petorke pokušava ponuditi alternativu kroz kandidaturu Zdenka Lučića.
Ono što je počelo kao razmjena političkih poruka i kritika, posljednjih tjedana preraslo je u otvoreni politički obračun.
Prvo snimka, a onda životopis
Naime, nakon žestokih verbalnih aperkata koje su razmijenili, u javnost su dospjele snimke sa sjednice Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koje sugeriraju da vrh HNS-a Lučićevu kandidaturu doživljava kao ozbiljnu prijetnju. Snimku su objavile kolege s portala Hercegovina.info, a uz Čovićeve komentare kako je Lučić kriminalac, ratni profiter, lažni obavještajac i – pazite sad – “ublehaš”, daljnje poruke potvrđuju da je Lučić ozbiljno uzdrmao HDZ-ovu kliku.
Lučićev Facebook status, koji je objavio danas, 31. svibnja, sukobu daje novu dimenziju. U fokusu više nisu samo izborni programi i političke razlike, nego i pitanja prošlosti, lojalnosti i političkog naslijeđa.
“Ratni i poslijeratni put ‘čuvara dostojanstva Domovinskog rata'”, naslovio je Lučić ovaj Facebook status koji je u potpunosti posvetio, kako je napisao, “životopisu političara, posebno onog koji je vladar svakog segmenta života jednog naroda preko 20 godina”. Dakle, Čovića.
“Životopis može biti blatnjav, ali definitivno nije ‘stvar prošlosti’. To je osobna iskaznica svake javne osobe. A budući da ga Dragan Čović skriva i ima naviku vrijeđati tuđe životopise, dajemo hrvatskoj javnosti u BiH na uvid njegov stvarni životopis”, napisao je Lučić, pa onda taksativno nabrajao detalje.
Najviše tvrdnji odnosi se na Čovićevu vezu s poduzećem SOKO, gdje je počeo raditi ’82./’83. Lučić, između ostaloga, piše:
“Nezamislivo je biti na rukovodećoj poziciji vojne industrije, a ne biti član Saveza komunista. Isto tako je nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti suradnik Kontraobavještajne službe (KOS). (…) Zanimljiv je i njegov istup u svojstvu zamjenika Novice Đurića, kada se zalagao da se isplate dnevnice samo onim djelatnicima SOKO-la koji su bili u pričuvnom sastavu tadašnje JNA, iako se tada nastojalo što više Hrvata uključiti u redove pričuvne policije kako bi se na taj način došlo do osobnog naoružanja. Početkom rata u R. Hrvatskoj, ’91. Čović je obnašao dužnost direktora proizvodnje u ZI SOKO, kada su se za potrebe JNA na zrakoplove tipa Galeb počeli ugrađivati lanseri i podvjesni nosači bombi. Sve dorade i preinake na letjelicama je svojeručnim potpisom odobravao Dragan Čović. U isto vrijeme ZI SOKO je vršio popravke i servis zrakoplova koji su bili oštećeni prilikom borbenih djelovanja u R. Hrvatskoj, kao i otpremu rezervnih dijelova za letjelice koje je SOKO slao u vojnu bazu Zemunik kraj Zadra za potrebe tadašnje JNA. (…) Tijekom ’91. godine vršena je isporuka lansera (proizvedenih u Grudama) za potrebe JNA, gdje su naloge za isporuku potpisivali Dragan Čović i Nikola Marić. Pojedini djelatnici nastojali su bojkotirati isporuke za potrebe JNA, zbog čega su bili suspendirani ili premješteni na novo radno mjesto, što je odrađivao Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama, a po nalogu D. Čovića.”
“1992. mijenja nacionalni identitet”
Lučić dalje tvrdi:
“Čović je na mjestu direktora proizvodnje ostao do početka ratnih djelovanja u BiH (travanj 1992.), kada se ne uključuje u postrojbe HVO-a, već ostaje angažiran u kriznom stožeru poduzeća ‘SOKO’, koji je tada bio smješten u zgradi Đačkog doma u Mostaru. U kriznom stožeru su, uz Čovića, angažirani bili i: Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi. Ono što je izvjesno u ovom razdoblju jest da se prestaje izjašnjavati kao Jugoslaven te mijenja nacionalni identitet u Hrvata. Krajem svibnja ’92. Čović odlazi u Gorance, općina Mostar, i angažira se u logistici 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga je postavio Ljubo Perić (navodno njegov bliski rođak), tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar. Ovakvu poziciju unutar HVO-a ‘zaslužio’ je nekom skromnom donacijom.”
Status, koji možete pročitati OVDJE, završava zaključkom: “Prema svemu navedenom jasno je da Čović nije bio sudionik domovinskog rata na strani HVO, a JNA se odrekao tek kada je postalo jasno da Mostar i Soko neće ostati u Jugoslaviji. Nakon svega postavlja se pitanje, ko je stvarni ratni profiter a tko je branitelj?”
Scena.ba
