Izvor: Hercegovina.info
Izmjene Izbornog zakona BiH već su godinama središnja politička tema Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Predsjednik HDZ-a BiH u praktički svakom izbornom ciklusu poručuje kako je riječ o ključnom pitanju hrvatske ravnopravnosti, političke stabilnosti i legitimnog predstavljanja. No, istodobno se iz godine u godinu ponavlja isti obrazac: novi rok, nova najava i novo odgađanje koje na kraju rezultira još jednim porazom.
Povod za ponovno otvaranje ove teme bio je status Zdenka Lučića, koji je objavio dugu kronologiju Čovićevih izjava i najava o izmjenama izbornog zakonodavstva.
NOVU FACEBOOK OBJAVU ZDENKA LUČIĆA POGLEDAJTE OVDJE!
Iako je status politički oštar i osobno intoniran, njegova najvažnija dimenzija nije sam obračun s Čovićem, nego pitanje koje se nameće nakon tolikog broja neispunjenih najava: koliko puta jedan političar može svojim biračima u prazno obećati isto rješenje prije nego što se otvori pitanje njegove vjerodostojnosti?
Problem izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH politički je otvoren još od 2006. godine, kada je Željko Komšić tada ispred SDP-a prvi put izabran za hrvatskog člana Predsjedništva.
Od tada postaje jasno da postojeći izborni model omogućuje da hrvatskog člana Predsjedništva presudno biraju glasovi birača koji se ne identificiraju kao Hrvati.
Umjesto da problem instantno riješi, na toj temi Dragan Čović gradi jedan od najdugovječnijih političkih narativa u BiH.
No, ako je Izborni zakon doista “crvena linija” HDZ-a BiH, kao što gospodin Čović tvrdi, postavlja se pitanje, kako je moguće da se ta crvena linija godinama pomiče?
Kronologija javnih najava pokazuje da se rokovi ponavljaju gotovo istim riječima. Čović je još tamo 2012. najavljivao da su izbori u Mostaru mogući u roku od nekoliko mjeseci, da će izmjene Izbornog zakona biti prvi potez nakon izbora, da će reforma biti završena do kraja godine, do kraja mjeseca, do proljeća, do kraja travnja, za šest mjeseci ili u naredna dva do tri mjeseca.
Još 2012. godine govorio je o mogućnosti izbora u Mostaru u kratkom roku. Izbori su, kao što je poznato održani tek 2020. godine.
Godine 2013. najavljivao je završetak priče o Mostaru i izmjenama Izbornog zakona. Nakon Općih izbora 2014. poručivao je da će prvi potez biti izmjena izbornog zakonodavstva. Tijekom 2015. i 2016. nizale su se najave da će reforma biti usvojena do kraja godine, u idućim danima, do kraja mjeseca ili u prvim mjesecima sljedeće godine.
Ni kasnije se obrazac nije promijenio. Godine 2017. javnost je slušala najave o izmjenama u narednih mjesec dana, zatim u naredna tri mjeseca, pa do kraja godine. Godine 2019. govorilo se da je reformu moguće dogovoriti do kraja godine, 2020. da su izmjene moguće do kraja ožujka, 2021. da su u planu do travnja, do kraja lipnja ili do kraja rujna. Godine 2022. ponovno se govorilo o roku od šest mjeseci, 2023. o završetku do kraja godine, a 2024. o finaliziranju izmjena do kraja veljače.
U međuvremenu su se mijenjali partneri u vlasti, međunarodni posrednici, političke okolnosti i izborni ciklusi. Pregovaralo se u Sarajevu, Mostaru, Neumu i uz posredovanje predstavnika SAD-a i Europske unije. Ipak, konačno domaće političko rješenje koje HDZ BiH godinama najavljuje nije usvojeno. Je li u pitanju nedostatak volje kod partnera, kod međunarodne zajednice ili kod samog Čovića, predsjednik HDZ-a nikada nije pojasnio.
Zbog toga ne treba više pitati hoće li ikada Izborni zakon biti promijenjen.
Pitanje je zašto bi birači i hrvatski narod u BiH danas vjerovali obećanjima Dragana Čovića, kada su prethodni rokovi toliko puta ostali neispunjeni.
U politici se povjerenje obično izgubi jednom izjavom koja se ne pokažeistinitom, no Čoviću je uspjelo godinama ponavljati ista obećanja bez rezultata.
Političar koji jednom pogriješi može tražiti razumijevanje. Političar koji godinama ponavlja isto obećanje i svaki put promaši vlastiti rok više ne može govoriti samo o odgovornosti drugih. Mora govoriti i o vlastitoj odgovornosti.
Ako je izmjena Izbornog zakona doista najvažnije političko pitanje Hrvata u BiH, onda je legitimno pitati tko snosi odgovornost za to što se taj cilj gotovo dva desetljeća nije ostvario.
Čovićev problem danas nije samo u tome što Izborni zakon nije promijenjen. Njegov je problem u tome što je javnosti previše puta obećavao da je rješenje blizu.
Ako Dragan Čović nakon gotovo dva desetljeća nije sposoban riješiti problem koji sam predstavlja kao ključno pitanje opstanka Hrvata u BiH, onda je vrijeme da to prizna, skloni se i prepusti mjesto nekome tko zna, može i smije dovršiti ono što on godinama samo obećava.
Scena.ba
