Roditelji se često iznenade kada od odgojitelja ili učitelja čuju da je dijete mirno i suradljivo, dok kod kuće ima ispade bijesa, teško prihvaća pravila ili se ne može smiriti. Stručnjaci objašnjavaju zašto se ponašanje djeteta može toliko razlikovati i što roditelji mogu učiniti
Dijete je u vrtiću ili školi mirno, sluša odgojitelje i učitelje, sudjeluje u aktivnostima i uglavnom nema problema s ponašanjem. No čim dođe kući, kao da se pretvori u sasvim drugu osobu. Lako plane, prkosi, plače ili se zbog sitnice rasplače. Takve situacije mogu zbuniti roditelje, osobito kada odgojitelji i učitelji tvrde da tijekom dana nisu primijetili ništa neobično. No razlika u ponašanju ne znači nužno da dijete kod kuće namjerno testira granice. Ponekad je upravo dom mjesto na kojem napokon ‘otpušta kočnice’ nakon napornog dana.
Jedno od objašnjenja jest da dijete tijekom boravka u vrtiću ili školi ulaže mnogo energije kako bi slijedilo pravila, slušalo upute, održavalo pažnju i uklopilo se u skupinu. Znaju što se od njih očekuje i što slijedi nakon pojedine aktivnosti. Kod kuće je svakodnevica obično fleksibilna i pomalo nepredvidiva.Izvor: Profimedia / Autor: Neven Bučević/tportal
No postoji još jedan važan razlog. Neka djeca tijekom dana nastoje sakriti osjećaje jer se boje kako će ih drugi doživjeti. Kada stignu kući, među ljudima uz koje se osjećaju sigurno i prihvaćeno, napetost napokon izlazi na površinu. Stručnjaci taj obrazac opisuju kao svojevrsno ’emocionalno pražnjenje’ nakon napornog dana. Dijete se kod kuće osjeća dovoljno sigurno da pokaže i one emocije koje je tijekom dana pokušavalo zadržati za sebe.
Zašto se neka djeca bolje ponašaju kod kuće?
Postoji i suprotna situacija: dijete kod kuće djeluje opušteno i suradljivo, ali u vrtiću ili školi ima ispade, odbija sudjelovati ili teško podnosi određene aktivnosti. Razlog tome mogu biti veći zahtjevi koje pred njega postavlja školsko okruženje. Ondje se od djece očekuje da čekaju svoj red, slijede upute, rješavaju zadatke, komuniciraju s vršnjacima i nose se s različitim društvenim situacijama. Sve to može biti izvor stresa, piše Child Mind Institute.
Primjerice, djetetu s anksioznošću može biti izrazito teško čitati naglas pred razredom ili odgovarati na pitanja. Dijete s ADHD-om može teško podnositi čekanje ili zadatke koji zahtijevaju dugotrajnu koncentraciju. Kod djece iz spektra autizma izazov mogu predstavljati promjene rutine, čekanje aktivnosti ili nemogućnost da se bave onime što ih inače umiruje. Zato ponašanje koje se kod kuće uopće ne pojavljuje može postati vidljivo upravo u vrtiću ili školi.
Što roditelji mogu učiniti?
Prvi korak je razgovor s odgojiteljima ili učiteljima. Umjesto da se djetetovo ponašanje promatra samo u jednom okruženju, važno je usporediti iskustva i pokušati otkriti što prethodi ispadima, u kojim se situacijama pojavljuju i što djetetu pomaže da se smiri. Ako određena rutina dobro funkcionira kod kuće, možda se može prilagoditi i primijeniti u vrtiću ili školi – i obrnuto. Primjerice, jasne i kratke upute mogu djetetu olakšati snalaženje u oba okruženja.
Ako dijete nakon povratka kući redovito ima ispade, stručnjaci savjetuju da mu se omogući vrijeme za predah. Prijelaz iz školskog dana u kućnu rutinu može biti zahtjevan pa nije loše smanjiti broj zahtjeva neposredno nakon dolaska. Pomažu mirnija aktivnost, odmor i užina, osobito ako je dijete umorno ili gladno. To, naravno, ne znači da sva kućna pravila trebaju nestati. Djetetu i dalje trebaju jasne granice, ali i dovoljno vremena da se nakon napornog dana ponovno emocionalno stabilizira.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Ako su ispadi česti, intenzivni, dugo traju ili značajno otežavaju svakodnevni život djeteta i obitelji, dobro je razgovarati s pedijatrom ili stručnjakom za dječje mentalno zdravlje. Jedan od pristupa koji stručnjaci često preporučuju jest kognitivno-bihevioralna terapija (KBT). Ona djecu uči kako prepoznati i regulirati snažne emocije te kako reagirati na stresne situacije bez impulzivnih ispada. U terapijski proces uključuju se i roditelji koji uče kako pružiti podršku i koje obrasce ponašanja mogu promijeniti.
Najvažnije je pritom ne donositi zaključke na temelju jednog okruženja. Dijete koje je u školi mirno, a kod kuće burno reagira, ne mora biti manipulativno ili razmaženo. Možda je samo potrošilo velik dio svoje energije pokušavajući se nositi sa svim zadacima koji su u vrtiću ili školi stavljeni pred njega. Razumijevanje razloga koji stoje iza ponašanja prvi je korak prema tome da mu odrasli pomognu osjećati se sigurnije i lakše upravljati vlastitim emocijama.
Scena.ba
