MNOGI ljudi više se boje onoga što bi mogli proživjeti dok umiru nego same smrti. Za bolesnika ona može značiti kraj patnje, za nekoga odlazak na bolje mjesto, a za bližnje bolan rastanak. Svima je važno znati što mogu očekivati.
Strah od bespomoćnosti i ovisnosti
U britanskoj anketi organizacije Marie Curie, koja je 2021. obuhvatila 8077 ljudi, više od 70 posto ispitanika reklo je da ih bespomoćnost i ovisnost o drugima plaše više od smrti. Više od dvije trećine izrazilo je strah od boli ili drugih neugodnih tjelesnih simptoma.
Što zapravo znači da je netko mirno umro? Odgovori ovise o tome govorimo li o posljednjim trenucima, prethodnim danima ili o tome kako je smrt izgledala ljudima uz bolesnika.
Kraj patnje i težak gubitak
Marin Biondić, bioetičar u palijativi u KBC-u Rijeka, ističe da treba razlikovati umiranje, smrt i stanje nakon smrti. Umiranje je proces, smrt je događaj kojim ono završava, a nakon smrti, objašnjava, više nema osobe koja bi išta mogla iskusiti.
Ako je umiranje praćeno teškom fizičkom, psihičkom i emocionalnom patnjom, smrt je prekida. Za bližnje pak isti trenutak može biti razoran gubitak. “Smrt kao događaj može u ovom smislu biti dobra za osobu koja umre i u isto vrijeme strašna za bližnje zbog njihovog gubitka”, kaže Biondić.
Kad kažemo da je netko “imao dobru smrt”, tumači, obično mislimo na kratko i bezbolno umiranje. Kad kažemo da je smrt bila loša, najčešće govorimo o dugotrajnom i bolnom procesu. Doživljaj bližnjih ovisi i o njihovoj emocionalnoj povezanosti s umrlom osobom.

Zašto nas umiranje plaši?
Dragan Lovrović, psihijatar i subspecijalist biologijske psihijatrije u KBC-u Rijeka, poziva se na Freudovu ideju da nesvjesni um ne može pojmiti vlastito nepostojanje. S druge strane, gubitak samostalnosti, pamćenja, kontrole nad tijelom i fizičku bol ljudi itekako mogu zamisliti. Sve to ugrožava osjećaj autonomije i cjelovitosti vlastitog “ja”.
“Strah od umiranja često je zapravo strah od izolacije i napuštanja”, kaže Lovrović. Ljudi se mogu bojati promjene odnosa s bližnjima i osjećati krivnju jer misle da im postaju teret.
“Nakon suočavanja s teškom dijagnozom taj se apstraktni strah od nepoznatog najčešće pretvara u vrlo konkretan strah za bliske ljude, a fokus se s budućnosti seli na očuvanje kvalitete svakodnevice i odnosa”, dodaje.
Što se može očekivati pred kraj života?
U nastavku teksta predstavit ćemo neke od uobičajenih teških bolesti i njihov tijek. Važno je istaknuti da su istraživanja koja navodimo pratila različite tegobe u različitim razdobljima te da ne predstavljaju pouzdan poredak bolesti prema ukupnoj boli ili patnji, već samo neke nagovještaje onoga što pacijent može očekivati.
Rak
U švedskoj analizi podataka o oko 315.000 umrlih bol je u posljednjem tjednu života zabilježena kod 81 posto ljudi umrlih od raka, a jaka bol kod 35 posto. Goran Golčić, onkolog i radioterapeut u riječkom hospiciju, kaže da se tegobe kod uznapredovalog raka mogu znatno ublažiti.
“Dobrim liječenjem može se mnogo pomoći. Ovisno o tome što pacijentu stvara tegobe, liječnici mogu primijeniti palijativno zračenje, kemoterapiju ili kirurške zahvate, kao i fizikalnu terapiju i lijekove”, kaže Golčić.
Upala pluća
Stariji bolesnici nerijetko umiru od upale pluća koja se razvije kao komplikacija njihove osnovne bolesti. Nizozemski istraživači u jednoj su studiji pratili osobe s demencijom oboljele od upale pluća. Neposredno prije smrti uočili su više znakova nelagode kod onih koji su umrli od upale pluća nego kod onih koji su umrli od drugih uzroka.
No istraživanje je procjenjivalo ukupnu nelagodu, pa iz nalaza ne možemo zaključiti kolika je bila sama bol.
Teška plućna bolest (KOPB)
U jednom švedskom istraživanju nedostatak zraka u posljednjem tjednu zabilježen je kod 73 posto bolesnika s teškom kroničnom opstruktivnom plućnom bolešću (KOPB) na dugotrajnoj terapiji kisikom. Taj se osjećaj nedostatka zraka u palijativnoj skrbi može znatno ublažiti terapijom kisikom, pravilnim položajem tijela i niskim dozama lijekova koji smiruju otežano disanje.

Zatajenje bubrega i jetre
Liječnica Karmen Lončarek, koordinatorica programa Upravljanje u palijativi na Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar”, kaže da završnica kod zatajenja bubrega ili jetre može biti među mirnijima i manje bolnima. Bolesnici mogu postajati sve pospaniji.
No u ranijem tijeku bolesti bol ipak može biti prisutna. U američkom istraživanju starijih osoba umjerena ili jaka bol tijekom posljednje godine života bila je podjednako česta kod umrlih od zatajenja bubrega (54 posto) i od raka (58 posto).
Istraživanja uznapredovale bolesti jetre također bilježe bol, ali ne omogućuju pouzdanu usporedbu s rakom za posljednje sate života.
Moždani udar
Švedski istraživači usporedili su posljednji tjedan života 1626 umrlih od moždanog udara i jednakog broja umrlih od raka. Nakon moždanog udara osoblje je rjeđe bilježilo bol, nedostatak zraka, tjeskobu i mučninu, a češće hroptavo disanje.
Podaci su se temeljili na procjenama osoblja, pa ostaje otvoreno što su osjećali pacijenti koji više nisu mogli govoriti.

Amiotrofična lateralna skleroza (ALS)
Ljudi s ALS-om, progresivnom neurološkom bolešću koja slabi mišiće, uključujući one za disanje, mogu strahovati od gušenja. U istraživanju 121 bolesnika u Njemačkoj i 50 u britanskom hospiciju završnica je opisana kao mirna kod 88 posto njemačke i 98 posto britanske skupine. Istraživači su se oslonili na iskaze obitelji odnosno medicinsku dokumentaciju.
U istraživanju nije zabilježena smrt gušenjem. Među najčešćim tegobama u posljednja 24 sata ipak su bili nedostatak zraka, kašalj, tjeskoba i nemir.
Nagli zastoj cirkulacije
Prema jednom pregledu istraživanja, u većini studija svijest se gubila unutar 30 sekundi od naglog prekida cirkulacije. Taj podatak opisuje brzinu gubitka svijesti nakon zastoja. Bol i nelagoda koje su mu mogle prethoditi ostaju izvan procjene.
Patnja se može ublažiti
Lončarek kaže da umiranje može trajati i dulje od dva tjedna, ovisno o bolesti i bolesniku. Kod pacijenata sa zdravim srcem i plućima obično traje dulje. Zato opis posljednjih sati obuhvaća samo dio iskustva umiranja.
Istraživanja patnje, kaže, važna su pacijentima, obiteljima i liječnicima jer pomažu razumijevanje njezinih uzroka i razvoj boljih načina ublažavanja. “Moguće je ublažiti svaku vrstu patnje, a najvažnije je dobro ublažavanje boli. Bol je toliko sveprisutna vrsta patnje da za nju ne smijemo zaduživati samo palijativu”, kaže.

Postoje načini procjene boli, nedostatka zraka i straha i kad pacijent više ne može govoriti. Obitelji treba objasniti što se događa i što liječnici mogu učiniti. “Obitelj uvijek treba čuti istinu. Način na koji ćemo tešku istinu izreći uvijek mora biti sućutan i blag”, kaže Lončarek.
Što proživljava obitelj?
U priči o umiranju važno je i kako ga doživljavaju bližnji te kakva su im očekivanja. Primjerice, hroptavo disanje pacijenta zbog nakupljenog sekreta može ih uznemiriti. No britanske smjernice navode da je malo vjerojatno da ono samo po sebi stvara nelagodu bolesniku.
Jedno američko istraživanje obuhvatilo je 332 pacijenta s uznapredovalim rakom i za svakoga po jednu blisku osobu koja se o njemu brinula, primjerice člana obitelji ili prijatelja. Bližnji pacijenata podvrgnutih intenzivnim zahvatima pred kraj života osjećali su se slabije pripremljenima za njihovu smrt od bližnjih pacijenata koji nisu prošli takve zahvate. Nakon gubitka u prvoj je skupini češće zabilježena i velika depresija.
Posljednji sati mogu proći uz malo vidljivih znakova nelagode za bolesnika, a obitelji biti među najtežima.
Scena.ba





