Peleu, Maradoni i Zidaneu klanjao se cijeli svijet, ali Eduardo Galeano jednako je pažljivo pisao o nogometašima za koje gotovo nitko nije čuo. U njihovim je sudbinama pronalazio sve ono što je nogomet za njega oduvijek bio – život sa svim svojim ljepotama, nepravdama i proturječjima. Njegova knjiga ‘Nogomet na suncu i u sjeni’, najbolja knjiga o nogometu koja zapravo uopće nije o nogometu, napokon je dobila prošireno hrvatsko izdanje.
Bilo je to 2017. U beogradskom Narodnom pozorištu održana je svečana prva projekcija filma ‘250 stepenika’, bajkovita priča o ‘Bijelom Harlemu’, juniorskoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije koja je u Bormiju 1987. pomela ostatak svijeta i postala prvak svijeta. Znate svi tu generaciju, Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević… I znate svi što su kasnije ti klinci napravili.
Naravno, nisam mogao dočekati film o herojima mog djetinjstva i nije bilo nikakve šanse da čekam da film možda i ako nekad dođe u hrvatska kina. Otišao sam u Beograd, za portal za koji sam tada radio napravio nekoliko intervjua i veliku reportažu i sutradan se vratio u Zagreb. No, po običaju, kad god dođem u neki grad, nezaobilazno mjesto su knjižare. Tako je bilo i ovaj put.
Ne sjećam se više u kojoj sam beogradskoj knjižari kupio ‘Fudbal – sjaj i tama’ Eduarda Galeana, ali se jako dobro sjećam da mi je bilo smiješno kako je knjiga izgledala. Bilo je to jedno od onih izdanja koja vas baš ničim ne mogu privući. Vizualno i estetski siromašno, gotovo džepnog formata, s neuglednim koricama koje su ostavljale dojam da će se raspasti nakon dva ili tri čitanja. Nije to bila knjiga koju biste ponosno izložili na polici, još manje ona koju biste nekome poklonili zbog ljepote njezina izdanja. Ukratko, izgledala je kao da se izdavač potrudio uštedjeti baš na svemu na čemu se moglo uštedjeti.
Scena.ba





