Razgovor je jedna od ključnih stvari na kojima Zlatko Dalić temelji svoju izborničku ulogu. Sjetimo se, konačno, i detalja s Brunom Petkovićem, kada je na presici nakon Španjolske prozvao Dinamova napadača, a onda je kasnije s njime sjeo u četiri oka i riješio probleme. Konačno, Petković je u sljedećoj utakmici osvanuo u prvoj momčadi.
U pripremi utakmice s Italijom upravo se razgovor čini ključnim. Sjesti, otvoriti karte, reći si svatko tko što ima i temeljem toga donijeti presudne oglede za sraz protiv Spalletijeve momčadi. Navodno se takav razgovor i održao, kako s izbornikom, ali i unutar rostera igrača. Ako je doista tako, to jedino može biti blagotvorno. Činjenica je da se na treninzima, presicama i oko hotela može zamijetiti da je atmosfera među “vatrenima” dobra i da nije došlo do potopa ili defetizma, koji bi bio porazan. No, činjenica je i da upravo igrači Daliću i stožeru mogu jasno i nedvosmisleno poručiti kako se osjećaju, tko je u formi, tko ima moć, a tko ne. Takva konverzacija bila bi jedina logična. Temeljem nje, Hrvatska može pronaći rješenje za nastavak turnira.
Takve stvari, uostalom, događale su se i na prijašnjim turnirima, pa i onima na kojima su ostvareni najbolji rezultati. Otvorena diskusija bila je važan temelj uspjeha. To, konačno, dokazuje i onaj uvodni primjer prije Rusije, kada je izbornik otvoreno razgovarao s Ćorlukom, koji ga je poslušao, usvojio njegove argumente, prihvatio novu ulogu i time uz zatomljenje svoga ega udario ključnu postavku puta prema srebru.
