Prvi svibanj je za Međunarodni praznik rada proglašen na drugom kongresu Internacionale održanom 1891. godine u Bruxellesu u znak sjećanja na prosvjede radnika u Chicagu iz 1886. godine koji su okončani u krvi. Danas radnička prava sve više postaju marginalna tema, dok srednja klasa izumire.
Za 20. stoljeće može se reći i da je bilo zlatno doba napretka radničkih prava diljem svijeta. Strah od socijalističkih kretanja natjerao je kapitaliste da poprave status radnika, a radničke su se organizacije uspjele organizirati dovoljno da izvrše pritisak.
Iako je napredak u odnosu na ranija stoljeća — kada su radnici radili i po 12 sati dnevno bez ikakve zdravstvene i socijalne zaštite — u 20. stoljeću u dobrom dijelu svijeta bio vidljiv, 21. stoljeće donijelo je nove izazove.
Raspodjela bogatstva u svijetu sve je značajnija u korist najbogatijih ljudi na svijetu, dok srednja klasa izumire. Radnici su sve češće u situaciji da ne mogu biti ni vlasnici nekretnina u kojima žive, a “tehnofeudalizam” ih drži u vječnom dugu i krugu ovisnosti o milosti velikih kompanija.
Ovakva kretanja moraju biti alarm za buđenje svih onih lijevih stranaka i organizacija čija se ideja zasniva na zaštiti radničkih prava. Ove se organizacije trebaju prilagoditi novom dobu i pobrinuti se da “dušu radništva” vrate u svoje okvire kroz iskreno zastupanje interesa radničke klase, a ne krupnog kapitala koji financira kampanje.
Dok su se u socijalističkom sustavu od prvog svibnja pravile ideološke manifestacije s ciljem promocije tada vladajuće ideje, danas je u “posttranzicijskom razdoblju” Bosne i Hercegovine od svega ostala tek ideja da radnici zaslužuju barem dan odmora, realizirana kroz “roštiljanje”.
