PREUZIMANJE kontrole nad oba doma američkog Kongresa od strane Demokratske stranke označava prekretnicu u drugom mandatu predsjednika Donalda Trumpa. Premda Ustav SAD-a predsjedniku i dalje omogućuje široke ovlasti, gubitak većine u Kongresu ipak sužava taj prostor. Zastupnički dom drži proračunske poluge, a Senat zadržava mogućnost blokade novih imenovanja.
Dodatno, ovaj poraz nije samo gubitak većine, jer takvi su scenariji viđeni i ranije, već je riječ i o svojevrsnom preokretu u tradicionalnim republikanskim utvrdama poput Teksasa. Postizborne analize ukazuju na to da su birači oštro kaznili vladajuću Republikansku stranku zbog politika koje su dovele do ratnog sukoba s Iranom, visokih cijena goriva i povećanih životnih troškova.
Ovakvi izborni rezultati znače da predsjedničke uredbe i diplomatske inicijative u stvarnosti gube na snazi jer Washington više ne može jamčiti da će ijedan međunarodni dogovor moći “upakirati” u novi zakon.
Napetosti u vladajućoj stranci
Ono što je posebno zanimljivo jest kako će ovi rezultati utjecati na odnos snaga unutar vladajuće stranke. Poraz na izborima odmah je otvorio pukotine među frakcijama i pokrenuo borbu za redefiniranje politike.
Frakcije se ugrubo mogu podijeliti u tri glavne skupine. Prvu čini većina administracije okupljena oko predsjednika Trumpa. Tu se ubrajaju osobe poput ministra obrane Petea Hegsetha, ali i neformalni izaslanici poput Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa, koji kao pregovarači, prvenstveno s Kijevom i Moskvom, djeluju izvan uobičajene birokratske strukture State Departmenta.
Druga skupina je tradicionalno krilo za koje se smatra da je uvuklo SAD u ratni sukob s Iranom. Toj skupini pripadaju državni tajnik Marco Rubio te direktor obavještajnih službi John Ratcliffe. Oni nastoje zadržati, a eventualno i pojačati, vojni pritisak na Rusiju i Iran.
Zanimljivo je da, kada je riječ o sankcijama i tvrdom stavu prema Kremlju, ova frakcija često ima više zajedničkog s Demokratskom strankom nego s drugim republikancima.
Treća skupina je izvorna baza predsjednika Trumpa, koju predvodi potpredsjednik JD Vance. On se profilirao kao zaštitnik izvornog pokreta MAGA, koji zagovara odustajanje od ratova, obuzdavanje inflacije, preusmjeravanje resursa na rješavanje unutarnjih problema i svega onoga što je predsjednik Trump zapravo obećao u predsjedničkoj kampanji. Zbog neispunjavanja predizbornog programa otvoreno upiru prstom u skupinu koja je podržala sukob s Iranom.
Vanjskopolitička žarišta
Upravo bi taj sukob mogao dovesti do redefiniranja politike prema trima ključnim vanjskopolitičkim žarištima.
Prije svega, demokrati planiraju koristiti proračunske poluge kako bi smanjili obrambene rashode i time prisilili predsjednika da zatraži formalno odobrenje za nastavak vojnih operacija. Na sve to mogle bi utjecati i visoke cijene nafte, što stvara dodatan pritisak na Washington da svoje vojne akcije privede kraju. Demokrati bi pritom mogli imati podršku dijela republikanaca okupljenih oko JD Vancea.
Drugo ključno pitanje jest nastavak bezrezervne podrške Izraelu. U Demokratskoj stranci sve više jača struja koja želi revidirati politiku suradnje s Izraelom.
Pod utjecajem mlađeg i progresivnijeg biračkog tijela te otpora politici izraelskog premijera Netanyahua, demokratska većina mogla bi u najmanju ruku uvjetovati nastavak vojne potpore Izraelu. U prilog nastavku dosadašnje politike ne ide ni to što je premijer Netanyahu otvoreno podržao republikance na izborima za Kongres. S druge strane, pitanje je i kako će izgledati izraelska vlada, koja u ovom trenutku još uvijek nije sastavljena.
Treće ključno pitanje jest završetak rata u Ukrajini. Pokušaji američke administracije da brzo okonča rat praktički su ugašeni. Uostalom, upravo je zbog toga američki predsjednik angažirao posebne izaslanike Kushnera i Witkoffa.
Predsjednik Trump više je puta, što javno, što iza zatvorenih vrata, uvjetovao vojnu pomoć Kijevu te je taj teret sve više prebacivao na europske zemlje. U ovakvom sastavu Kongres vrlo vjerojatno neće podržati politiku pritiska na Kijev kako bi Ukrajina pristala na nepovoljan mirovni sporazum.
Ukrajinska perspektiva
Ipak, stav Kijeva nakon izbora za Kongres vrlo je oprezan. Predsjednik Zelenski zasad je oslobođen neposrednog pritiska da prihvati nepovoljne mirovne uvjete. Osim toga, Kijev sada sigurno neće odustati od napada na ruske rafinerije i ostalu kritičnu infrastrukturu.
Sam predsjednik javno je potvrdio da je imao konstruktivan razgovor s američkim izaslanicima u sklopu priprema za nadolazeće trilateralne pregovore između SAD-a, Ruske Federacije i Ukrajine.
Prema nekim analizama, postoji mogućnost da se povratkom inicijative demokratima u Kongresu Kijev vrati na “maksimalističke” ciljeve, poput ponovne uspostave ustavno-pravnog poretka u granicama iz 1991. godine.
Međutim, koliko god Demokratska stranka bila ojačana nakon ovih izbora, postoje i objektivni problemi zbog kojih se podrška Kijevu ne može vratiti na razinu s početka invazije.
Zapad, uključujući i SAD, dobrano je ispraznio svoja vojna skladišta, a vojna industrija pritom nema dovoljno kapaciteta da prati brzinu potrošnje municije na bojištu. To se posebno odnosi na municiju za sustave protuzračne obrane.
Nadalje, Ukrajina se suočava s dubokim demografskim zamorom i ozbiljnim nedostatkom ljudstva za izvođenje velikih ofenzivnih akcija. Čak i kada bi Zapad osigurao novac i oružje, mobilizacijski kapaciteti Ukrajine sve su manji.
Dodatno, Ruska Federacija posljednjih je nekoliko godina u potpunosti prešla na ratno gospodarstvo i proizvodnju dronova te balističkih projektila.
To znači da bi, čak i kada bi u ruskoj vojsci došlo do takve kadrovske krize da više ne može održavati liniju bojišta, ukrajinska strana morala pretrpjeti strašne ljudske gubitke pri zauzimanju teritorija.
Na kraju, sam politički diskurs na Zapadu praktički se trajno pomaknuo s ideje “potpunog vojnog poraza” Rusije na koncept “odvraćanja i jamstva opstanka Ukrajine”.
Ruska perspektiva
Mišljenja unutar ruske javnosti više-manje se podudaraju u ocjeni da prelaskom Kongresa u ruke demokrata nestaje mogućnost brzog ukidanja sankcija i obnove odnosa Moskve i Washingtona.
Svaki novi sporazum koji bi američki predsjednik potpisao gotovo sigurno ne bi prošao u Kongresu. Također, na aktivnosti Witkoffa i Kushnera gleda se sa sve većom skepsom jer se smatra da Bijela kuća više nema moć bilo što jamčiti.
To je vidljivo i na primjeru propasti dogovora o izvozu ruskog dizela. Ruski tankeri nisu došli do SAD-a, niti je Ukrajina prestala s napadima na ruske rafinerije.
U tom smislu jasno je da će američkom predsjedniku manevarski prostor biti znatno sužen. Vrlo vjerojatno će se u Kongresu osporavati i dogovori koji bi se eventualno mogli postići na spomenutim trilateralnim pregovorima u Abu Dhabiju.
Tako sada svi pokušaji i napori posljednjih mjeseci, pa čak i godina, da se uspostavi primirje u Ukrajini prolaze kroz najveći ispit.
Ako SAD ne usuglasi politiku kojom bi pritisnuo obje strane na pregovore i pritom možda prihvatio i suradnju s Kinom, teško je vjerovati da će Ukrajina i Rusija u narednom razdoblju same doći do uvjeta za prekid rata prihvatljivih objema stranama.
Scena.ba
