Nakon usvajanja izmjena zakona o Južnoj plinskoj interkonekciji ponovno je otvoreno pitanje državne imovine u BiH. Dok stručnjaci i ekološki sektor upozoravaju na pogodovanje investitorima i ugrožavanje javnog dobra, lokalni čelnici govore o blokiranim projektima, pravnoj nesigurnosti i svakodnevnim problemima građana.
Pitanje državne imovine u Bosni i Hercegovini ponovno je izbilo u prvi plan nakon što je Dom naroda Parlamenta Federacije BiH usvojio izmjene i dopune Zakona o Južnoj plinskoj interkonekciji, čime je okončana parlamentarna procedura za jedan od najvažnijih energetskih projekata u Federaciji. No, kako se moglo čuti u emisiji Aktualno Federalnog radija, usvajanje tog zakona nije riješilo ključni problem, nego ga je dodatno ogolilo: BiH i dalje nema sistemski zakon o upravljanju, korištenju i raspolaganju državnom imovinom.
Cero: „Bez državnog zakona nema rješenja“
Upravo zato stručnjak za državnu imovinu Muharem Cero upozorava da se ovo pitanje više ne može zaobilaziti, niti rješavati parcijalno, od projekta do projekta. Prema njegovim riječima, svako drukčije rješenje samo produbljuje pravnu nesigurnost i ostavlja prostor za nove sporove. Cero je u emisiji izričito poručio da se pitanje državne imovine “može, mora i bit će riješeno isključivo donošenjem zakona o upravljanju, korištenju i raspolaganju državnom imovinom u Parlamentu Bosne i Hercegovine”.
On podsjeća da je u javnom prostoru tijekom donošenja zakona o Južnoj interkonekciji plasirana poruka da će se i sporno pitanje državne imovine riješiti naknadno, kroz ugovor s investitorom, nakon usvajanja zakona. No upravo tu vidi razlog za dodatni oprez. Upozorava da amandmani koji su izravno upućivali na zabranu raspolaganja državnom imovinom nisu prihvaćeni, pa sada ostaje otvoreno pitanje na koji će način biti riješen status zemljišta na trasi plinovoda, osobito ondje gdje je riječ o imovini pod zabranom raspolaganja.
Cero u nastavku problem promatra mnogo šire od same Južne interkonekcije. Podsjeća da zabrana raspolaganja državnom imovinom nije novost, nego da cijeli problem traje od sukcesijskih procesa i odluka visokih predstavnika, a dodatno je zakompliciran presudama Ustavnog suda BiH i različitim političkim interpretacijama između državne razine, Federacije BiH i Republike Srpske. Posebno naglašava da ne postoji politička volja za provođenje presuda Ustavnog suda, i upravo u tome vidi glavni razlog zašto BiH ni nakon više od dva desetljeća nema državni zakon o imovini.
No ono na što Cero posebno upozorava jesu posljedice koje bi tek mogle doći. Govoreći o članku zakona koji se odnosi na eksproprijaciju i dodjelu zemljišta bez naknade za potrebe Južne interkonekcije, ističe kako se time mogu otvoriti ozbiljni problemi za općine, gradove i kantone. Njegova je procjena da bi niže razine vlasti, ako se ne bude pažljivo postupalo s državnom imovinom i ako se zanemare pitanja denacionalizacije i restitucije, u budućnosti mogle plaćati milijunske odštete po presudama međunarodnih sudova. Upozorio je da se vrijednost takvih sporova ne bi mjerila desecima maraka po četvornom metru, nego stotinama eura.
Ekolozi: „Država radi za eksploatatore“
Vrlo sličnu zabrinutost, ali iz perspektive zaštite prirode i javnog dobra, iznio je Davor Šupuković iz Udruženja građana Fojničani. On je odmah postavio drukčiji okvir rasprave rekavši da u ekološkom sektoru radije koristi izraz “javno dobro” nego “državna imovina“, jer taj pojam bolje opisuje ono o čemu je riječ: šumama, rijekama, zemljištu i resursima koji nisu roba, nego zajednička vrijednost društva. U tom smislu upozorio je da BiH ulazi u fazu u kojoj se zakoni donose prema potrebama investitora, a ne građana. U jednoj od najoštrijih rečenica emisije rekao je da se boji kako smo ušli u “novu fazu kolonijalnog podaništva”, u kojoj će “svaki eksploatator imati svoj vlastiti zakon”.
Šupuković pritom nije ostao na načelnim kritikama, nego je kao paradigmatski primjer naveo Vareš. Tvrdi da su upravo ondje federacijske i županijske vlasti odobrile procese koji su rezultirali pretvaranjem šumskog zemljišta u građevinsko, bez suglasnosti države BiH, te da se javnost sustavno drži podalje od ključnih informacija. Kao posebno problematično naveo je da su u jednom koncesijskom ugovoru bile zatamnjene čak i katastarske čestice, kako se, prema njegovu tumačenju, ne bi vidjelo da je riječ o državnoj imovini i kako bi se otežalo pokretanje sudskih postupaka. “Nas vlastita država sprečava da se borimo za državu”, rekao je Šupuković.
Njegova kritika ide i dalje od pitanja vlasništva. Upozorava da se u slučaju Vareša više ne radi samo o okolišu, nego o zdravlju stanovništva. Govoreći o navodima o zagađenju i izloženosti stanovništva olovu, ocijenio je skandaloznim to što, kako tvrdi, vlasti ne reagiraju sustavno, nego se građane upućuje na kompaniju koja bi trebala financirati testiranja. Za Šupukovića je to pokazatelj odnosa u kojem su institucije podređene interesima eksploatatora, a ne zaštiti ljudi.
On je otvorio i drugo važno pitanje, ono zaštite prirode. Upozorio je da BiH ima tek oko tri posto zaštićenog teritorija, daleko ispod europskog prosjeka, te da se ključna područja i dalje ostavljaju nezaštićenima. Kao primjer spomenuo je Vlašić, za koji tvrdi da je prostorno planiran za zaštitu, ali i dalje nije proglašen zaštićenim područjem. Poruka koju je poslao lokalnim vlastima bila je vrlo jasna: ako žele dugoročno održiv razvoj, onda se on mora graditi na zaštiti vrijednih prirodnih područja, turizmu i javnom dobru, a ne na trajnoj devastaciji prostora.
Lokalna razina: Projekti stoje, sustav blokiran
S druge strane, načelnik Travnika Kenan Dautović u emisiji je govorio iz pozicije lokalne zajednice koja, kako kaže, svakodnevno trpi posljedice pravne nesigurnosti. I on se složio da parcijalno rješavanje državne imovine nije dobar put, ali je upozorio da lokalne vlasti više nemaju vremena čekati. Posebno problematičnim smatra to što je zabrana raspolaganja, nakon intervencije Christiana Schmidta, proizvela dodatne nejasnoće i, po njegovu mišljenju, praktično retroaktivno pogodila brojne projekte i investicije. Naveo je da su lokalne zajednice više puta tražile pojašnjenje odnosi li se zabrana i na gradsko građevinsko zemljište, ali da nisu dobile jasan odgovor.
Dautović je kao ključan primjer naveo projekt “Plava voda“, koji bi, prema njegovim riječima, trebao osigurati pitku vodu za oko 220.000 ljudi u više srednjobosanskih općina i gradova. Problem je, kaže, u tome što je i za polaganje cijevi kroz zemlju nužno razriješiti pitanja koja su zapela na državnoj imovini, iako se pritom vlasništvo nad zemljom suštinski ne mijenja. Uz to, spomenuo je i brzu cestu kroz Travnik te nove poslovne zone koje općina ne može staviti u funkciju jer ne može dovesti komunalnu infrastrukturu na zemljište koje potpada pod zabranu.
Posebno zanimljiv dio rasprave otvorio se kada je Dautović progovorio o nelegalnoj gradnji na Vlašiću. Rekao je da je općina pokušala naći model legalizacije, ne samo radi uvođenja reda, nego i radi izlaska iz sive ekonomije, jer dio vlasnika već iznajmljuje objekte koje ne mogu legalno uvesti u sustav. Na to je reagirao Cero, ustvrdivši da se objekti izgrađeni na državnoj imovini i javnom dobru ne bi smjeli legalizirati, nego uklanjati. Upravo na tom mjestu do izražaja je došao duboki prijepor između logike lokalne uprave, koja pokušava rješavati stanje kakvo postoji na terenu, i logike zaštite javnog dobra, koja upozorava da bi legalizacija zapravo značila nagrađivanje bespravne gradnje.
Načelnik Kiseljaka Mladen Mišurić Ramljak također je govorio o problemima na lokalnoj razini, ali je nastojao naglasiti da zaštita prirode i razvoj infrastrukture ne moraju nužno biti suprotstavljeni. Po njemu, Južna interkonekcija je potreban projekt zbog energetske sigurnosti, osobito u svjetlu najava da bi 2028. trebala stupiti na snagu zabrana opskrbe ruskim plinom. Istodobno tvrdi da trasa plinovoda ne mora nužno značiti devastaciju prostora, te da je puno spornije pitanje otvaranja rudnika i eksploatacije prirodnih resursa.
Mišurić Ramljak je, međutim, kao i Dautović, naglasio da su lokalne zajednice suočene s apsurdnim situacijama. Kao primjer naveo je trafostanicu koja desetljećima postoji, ali za čiju modernizaciju sada nije moguće ishoditi potrebne dozvole zbog statusa zemljišta, iako od nje ovisi opskrba stotina kućanstava električnom energijom. Govorio je i o ruševnim objektima, parkovima i drveću koje ugrožava sigurnost građana, a koje se ne može pravodobno ukloniti jer se vodi kao državna imovina. U tom dijelu emisije njegova je osnovna poruka bila da pravni zastoj više ne pogađa samo velike projekte, nego i elementarnu sigurnost i funkcioniranje lokalnih zajednica.
Ipak, unatoč tim lokalnim argumentima, temeljna nit emisije ostala je pitanje tko danas u BiH zapravo upravlja javnim dobrom i u čijem se interesu to radi. Cero i Šupuković iz različitih su pozicija, pravne i ekološke, zapravo govorili o istoj opasnosti: da država bez zakona i bez jasnih pravila postaje prostor selektivnog odlučivanja, pogodovanja investitorima i prenamjene javnog dobra bez demokratske kontrole. Jedan upozorava na ustavnopravni vakuum i moguće milijunske posljedice, drugi na pretvaranje zemlje u prostor eksploatacije i gubitak prirodnih resursa.
Na kraju emisije Cero je ponovio da su posljednjih godina postojali i konkretni pokušaji da se državni zakon o imovini uputi u parlamentarnu proceduru, ali da su zaustavljeni. Zaključio je kako je sada potpuno jasno da politička volja za provođenje presuda Ustavnog suda ne postoji, pa ostaje otvoreno pitanje hoće li se u cijelu priču snažnije uključiti OHR i Vijeće za provedbu mira. No i u tom slučaju, upozorenje ostaje isto: bez zakona koji će jasno definirati upravljanje, korištenje i raspolaganje državnom imovinom, Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena između političkih blokada, infrastrukturnih zastoja i sve otvorenijih udara na javno dobro.
Scena.ba
