Sve i da je protiv Italije slavila i tako osigurala nastavak turnira u Njemačkoj, Hrvatska teško da bi imala što značajno reći u nokaut fazi. Utješni je ovo pogled na prikazano od strane Vatrenih, a odemo li još dalje u tom smjeru – ne možemo zanemariti napravljeno na dva od četiri zadnja turnira prethodno ovom Euru.
– Baš boli, baš boli i boljet će još dugo. Nije lako, ali kad sve pogledamo, negdje ti da, negdje ti uzme. Oni penali koje smo prolazili, neke teške utakmice i sad je onda valjda 1:1. Znali smo uživati u pobjedama, moramo se znati ponašati i u ovim teškim trenucima. Ja sam isključivi krivac što nismo prošli grupu. To sam ja kriv. Mogu pohvaliti igrače, mučili su se i trudili ovih mjesec dana. Nije nas išlo i to je to.
Ovako je Zlatko Dalić sumirao remi s Talijanima, ali i cjelokupnu kampanju Vatrenih u Njemačkoj, gdje je Hrvatska bila labilna od prve do zadnje utakmice u skupini.
Kraj jedne generacije
Hrvatska i dalje bez poraza od Italije. Jedan je to od naslova koji se provukao neprimjetno.
Jer puno je više zvonio onaj gol Mattije Zaccagnija iz 98. minute. Koji je sve promijenio. A i nije. Jer i da je prošla, Hrvatska bi ostala s problemima koje je donijela na Euro. Ali eto – bio bi ispunjen barem taj minimalni cilj. Koji je Dalić na svoja tri prethodna turnira svaki puta ispunio.
Do Zaccagnija je Hrvatska jednom nogom bila u osmini finala, a nakon njega, ostala je mogućnost prolaska dalje – samo u teoriji. Vrlo nategnutoj teoriji. Čekala se najprije sinoćnja utakmica Engleske i Slovenije koja se morala uklopiti u ‘plan’… No, zapravo su se svi već predali. Svima je bilo jasno što se dogodilo. Nije to morala potvrditi matematika. Dogodio se kraj jedne sjajne generacije, mada se to nije do kraja ogledalo na primjeru Luke Modrića…
– Promašio je penal pa je zabio još ljepši gol. Bio je umoran, potrošio se tih 80 minuta i to je bio jedini razlog. Trebalo je trke, pokretljivosti, a Modrić se potrošio, komentirao je Dalić.
O malima i velikima…
Da, bilo je tih osam minuta nadoknade – ali Dalić inzistira na jednoj drugoj činjenici. Nemalom detalju koji kaže da je Hrvatska jedna od najmanjih zemalja Europe, a da je kao takva svejedno na velikim turnirima uzela tri odličja. Broncu u Francuskoj ’98., srebro u Rusiji 2018. i broncu u Katru 2022…
– Utjecao je sudac sigurno, definitivno. Ne znam gdje je našao osam minuta uopće… Ali, ja govorim to pet godina, da smo mi mali za njih i da se borimo sami. No, što god govorim, govorim u vjetar i ispadam smiješan. Ne može biti osam minuta nadoknade, zbog čega? Faul, prekidi? Ali neću tražiti alibi u sucu. Imali smo sve u svojim rukama protiv Albanije, sad smo dobili gol u 98. minuti i moram gledati nas, ali mi je žao da Hrvatsku ne priznaju i ne poštuju. Mi igramo u 15 sati, je li igrala Francuska? Njemačka? Portugal? Engleska? To je to.
Iskren komentar izbornika
Na koncu je Dalić priznao očito…
– Samo se želim zahvaliti igračima na trudu i muci, nije ovo bio naš turnir. Hvala i navijačima, sto tisuća ih je došlo i na to smo ponosni. Razlog ispadanja ću tražiti u nama, ne možeš gol primiti u 98. minuti. Moraš leći na loptu, ne dati im da ispucaju… To je to.
I? Je li to to što se Dalića i Hrvatske tiče? Vrlo, vrlo vjerojatno. S tim da se treba zaustaviti kada se kritizira Livnjaka. Zbog svega dosad učinjenog, zbog činjenice da je ostao dostojanstven u porazu, kao što je bio i u pobjedama. Na kraju krajeva, svemu dođe kraj pa je tako došao i ovoj Hrvatskoj – koju je Dalić možda i previše cijedio kada je na ovom Euru i dalje forsirao iscijeđenog Brozovića, donekle i Modrića, Perišića. I da, Dalić je pokušao uvesti nove igrače (Erlić, Pongračić, Sučić) i uveo ih, dao im značajne minute na velikom natjecanju, ali svejedno je tempirana bomba davno počela otkucavati. I prije onih osam minuta sudačke nadoknade.
Budućnost svijetla?
I što sad nakon svega? Nema druge nego se okrenuti budućnosti. A ona u ovom trenutku izgleda OK, možda ne nužno obećavajuće i previše svjetlo. Jer kad odu legionari, a očekujte nakon Eura da će to potvrditi neki igrači, reprezentacija će pasti u ruke mlađih… od kojih su neki kvalitetni, ali još je upitno koliko pojedinačno u sebi imaju liderske sposobnosti. Joško Gvardiol, Lovro Majer, Luka Sučić, sve odreda top igrači, ali da će samo zbog toga biti i nosioci igre reprezentacije – ipak nećemo ustvrditi. Posebno kad ode Dalić koji je to dosad sve držao u jednoj efektnoj tenziji, zapetosti, fokusu.
Ukratko, pred Vatrenima je potencijalno gruba vožnja, nemirno more, možda i vrijeme rezultatske nestabilnosti. S tim da temelji nisu urušeni. A to je na koncu ipak najvažnije, zar ne?
Scena.ba
