Prekid prvenstva poslije pet odigranih kola itekako je dobro došao treneru Hajduka Gennaru Gattusu, jer je dobio dragocjeno vrijeme za uigravanje momčadi (bez obzira na to što su neki prvotimci zauzeti nastupima za selekcije), ali posebno za oporavak ozlijeđenih, te za provjeru sposobnosti dvojice povratnika iz “čistilišta” Leona Dajakua i Yassinea Bernahoua, kao i za poboljšanje fizičke spremnosti Ivana Rakitića (s njim momčad ima znatno bolju geometriju igre), pa i Stipe Biuka.
Po svim mjerilima, pa i očekivanjima Biuk bi trebao značiti željeno pojačanje, baš krilni napadač, koji zna stvoriti višak, probiti se pored čuvara, prirediti asistencije za druge. On se osobno hrabri, raduje povratku na Poljud, iskušao su u inozemnim okvirima premda je znakovito da su ga se željeli riješiti kako u Los Angelesu, tako i u Valladolidu čim ga puštaju na posudbe. Tako bi se momčad Hajduka mogla u punom sastavu suprotstaviti u derbiju protiv Dinama, ali se pripremiti za turu utakmice do druge reprezentativne stanke, a to su uz dvoboj s “modrima” još utakmica protiv Gorice i Šibenika na Poljudu, te gostovanje na Rujevici protiv Rijeke
Činjenica je da Hajduk ne igra pitko, na nadigravanje, što svi očekuju, to da se vidi ruka trenera u provedbi igre. Međutim, rad Gattusa se ipak osjeća, prvotimci Hajduka su izvanredno fizički pripremljeni, najbolji primjer je način igre preporođenog Marka Livaje. Prvo i osnovno talijanski trener uveo je red u svlačionicu, svi igrači su po njegovom dolasku potpisali posebni kodeks ponašanja od kojeg Gattuso ne odustaje, pa makar se morao odreći motoričnog Sahitija ili velikana Perišića. To je i razlog da trener ne odustaje od svojevrsnog drila i zahtjeva da mu momčad napreduje kroz treninge.
Otkako je Gattuso preuzeo klupu Hajduka, od prvog dana javljaju se sumnje u njegove sposobnosti stvaranja igre, izvlače se na vidjelo njegove smjene u jakim europskim klubovima, pa se pritom zanemaruje činjenica da je Hajduk u HNL-u nešto drugo – kategorija koja financijske nedaće rješava transferima mladih potentnih igrača, to jest “prodaje budućnost za sigurnost”.
Trebalo bi se pritom prisjetiti kako su “bijeli” igrali na početku karijere Tomislava Ivića (usput ne mislim da je Gattuso inovator kakav je bio genijalni Ivić), kako su u jesen 1973. igrali negledljive utakmice (prvih 17 kola, sedam pobjeda, šest neriješenih i četiri poraza). No Ivić je imao principe, kojih se pridržavao po svaku cijenu i beskompromisno tjerao igrače na naporne treninge, na račun zaštite od strane predsjednika Tita Kirigina (ostao je zabezeknut naprasnim odlaskom Branka Zebeca). “Funkcija razvija organ” bila je Ivićeva omiljena uzrečica, pa su tako uz pomoć iskusnijih Holcera, Nadoveze, Hlevnjaka, Buljana, Vardića, iznad svega Oblaka svoje mjesto dobivali dojučerašnji juniori.
Zato pojedini komentari po kojima talijanski trener nije taj koji može unaprijediti igru premda bi i sama pomisao na smjenu Gattusa morala biti tretirana kao javna sablazan. Hajduk je kao klub prošlih godina pod vodstvom Ivana Kosa i Lukše Jakobušića uz obilatu potporu sportskih direktora Branca i Nikoličiusa smjenjivao trenere, da bi na kraju pod prisilom momčad bila davana neiskusnima ili zalutalima na Poljud. Tako su otkazi uručivani i nekima kao što je bio Paolo Tramezzani, Valdas Dambrauskas, pa i Ivan Leko koji su bili i stanju, s manjkavim kadrom kakvim su raspolagali, podići nivo igre “bijelih”.
Trener Gattuso ne raspolaže igračkim kadrom kojim se može nadmetati s Dinamom, možda će se to i dogoditi kad se podigne sposobnost igrača kako se dogodilo s Livajom, s oporavljenim Rakitićem, Melnjakom i naročito Žaperom, uz daljnje sazrijevanje Sigura, Biuka, Durdova i još kojeg mladca, ali i uz ostanak Rokasa Pukštasa barem do kraja sezone. I svakako standardizacijom na višoj razini Krovinovića, Uremovića, Šarlije…
Scena.ba
