KOMEMORACIJA 16 žrtava pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu održat će se sutra, na godišnjicu tragedije koja je stvorila novu sliku Srbije, neprepoznatljivu do sada. Strašan događaj sa sobom je donio masovni prosvjed građana i studenata, praćen scenama zajedništva, ali i, prema sugovorniku Indexa, borbu režima za opstanak.
Piše: Filip Đorđević – index.hr
Građani i studenti širom Srbije danima su šetali do Novog Sada kako bi obilježili godinu dana od tragedije čiji epilog još nismo vidjeli. Tog prvog studenoga poginulo je 16 ljudi, a nekolicina je i teško ranjena. Šestero osumnjičenih, među kojima su najzvučniji bivši ministri Tomislav Momirović i Goran Vesić, danas su na slobodi ili u kućnom pritvoru.
Vučićeva rečenica koja odjekuje i dan danas
“Sve smo renovirali, samo nadstrešnicu nismo”, rekao je srpski predsjednik Aleksandar Vučić na dan nesreće. Ta rečenica i dan danas odjekuje.
Sve je počelo 22. studenoga, kada je na skupu ispred Fakulteta dramskih umjetnosti jedan mladić napadnut tijekom 16 minuta tišine. Nasilje je preokrenulo komemoraciju u pokret. Fakulteti su ušli u blokade, a “krvava šaka” postala je simbol otpora.
Prosvjedi u svakom kutku zemlje
Prosvjedi su ubrzo zahvatili cijelu Srbiju, od blokade Slavije i Autokomande u Beogradu do masovnih okupljanja u Novom Sadu i Nišu. Nakon krvavih scena u Novom Sadu, premijer Miloš Vučević podnio je ostavku.
Gotovo svakog dana barem je na jednom mjestu bio prosvjed, a prema procjenama Arhive javnih skupova, nezavisnog tijela za brojanje ljudi na demonstracijama, barem 100 gradova imalo je neki oblik masovnog izražavanja nezadovoljstva.
Ono što je spajalo ove ogromne prosvjede bila su četiri studentska zahtjeva, a glavni se ticao dokumentacije oko izgradnje Željezničke stanice. Tijekom ove godine postoji dosta prijelomnih točaka, ali svakako jedna od njih bila je i parola “nisi nadležan”, koja poziva predsjednika da prestane izlaziti iz svojih ustavom zajamčenih nadležnosti.
U prosincu su demonstranti zviždanjem prekinuli Vučićevu konferenciju za medije, nakon čega je predsjednik objavio dio dokumentacije. Ipak, Anketna komisija kasnije je saopćila da “nedostaje bitan materijal”. Na tri vladina sajta objavljeno je više od 20.000 dokumenata, pola milijuna stranica, ali bez ključnih ugovora i zapisnika.
Kada je prosvjed počeo jenjavati, nova iskra zapalila je masu, studentica je pregažena tijekom minute tišine. Vučićeva izjava “čovjek je želio samo proći” ponovno je izvela ljude na ulice.
Proljetno buđenje
Tijekom proljeća studentski bunt već je polako prerastao u pokret, a podrška ispunjenju zahtjeva sve veća. Paralelno s time, vlast je krenula sa sve ozbiljnijim prijetnjama, ali još uvijek bez upuštanja u sukob. Rečenica Aleksandra Vučića “da izvede kobre i da ih razbaca sve” u tom je trenutku potresla Srbiju. Polako se bunt studenata gradio i kulminirao, ali sat je otkucavao.
Prosvjedi kulminiraju 15. ožujka, kada se, prema nezavisnim procjenama, na ulicama našlo oko 300.000 ljudi. Dva dana ranije uhićeno je šestero prosvjednika, a isto toliko ih je napustilo zemlju pod teretom da su pokušali “nasilnu promjenu ustavnog poretka”. Tog dana čelnici vlasti prvi put su “pokazali zube”.
Tijekom 15-minutne tišine prosvjednike je pogodio zvuči val, kasnije potvrđen kao djelovanje “zvučnog topa”. Vlast je najprije negirala postojanje uređaja, a zatim ga je ministar policije Ivica Dačić i sam pokazao novinarima. I dalje se njegova uporaba negira.
Prosvjedi dobivaju veliki zamah, ali je i vlast počela kontrirati. Tada je nastao kamp “studenata koji žele učiti” u Pionirskom parku, odmah pokraj predsjedništva, sa svojim vođom, studentom medicinskog fakulteta Milošem Pavlovićem.
Kamp “studenata koji žele učiti” ubrzo je dobio kolokvijalni naziv “Ćacilend”, nastao gramatičkom greškom protivnika studentskog prosvjeda, koji je grafitom napisao “ćaci u školu”.
Čiji (skup) je veći
Nedugo nakon velikog prosvjeda 15. ožujka, Vučić je sa svojim pristašama u travnju napravio skup “Ne damo Srbiju”, koji je ozvaničio i nastajanje novog Pokreta za narod i državu. Tu se izrodio novi predsjednik vlade, dotadašnji medijski anonimus, doktor profesor endokrinologije Đuro Macut. Na tom skupu, prema procjenama Arhive javnih skupova, bilo je oko 55.000 ljudi, dok je Vučić rekao da ih je bilo 145.000.
Dejan Bursać iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, s kojim smo razgovarali, Vučićeva masovna okupljanja istomišljenika vidi kao prevenciju zbunjenosti.
“To je jedna kognitivna disonanca kod glasača, gdje Vučić priča da su jaki, da je sve pod kontrolom, a na ulici vidite da vam gore prostorije stranke. Sama činjenica da ovo traje godinu dana i da Vučić ovo ne može riješiti, a nikad nije dobro da su vam glasači zbunjeni i da se povlače u sebe. Zato donekle pokušava okrenuti situaciju sa svojim skupovima”, kaže.
Vučićevi skupovi polako su obilazili Srbiju, ali je središnja lokacija i dalje bila “Ćacilend”, mjesto za činovnike SNS-a i kriminalce s debelim dosijeom. Naime, prvobitni kamp u Pionirskom parku bio je otvoren za sve (ne)istomišljenike, dok danas taj park čuvaju pripadnici žandarmerije. Ipak, u jednom trenutku studenti protiv blokada raširili su se na glavnu ulicu u Beogradu, ispred doma Narodne skupštine, i time ju blokirali svojim, sada već kultnim, bijelim šatorima.
Unutar studentskog pokreta rasplamsale su se rasprave: surađivati s opozicijom ili ostati nezavisni? Glavna kritika bila je da prosvjed nema politički oblik i da izbjegava izborni okvir. To se promijenilo 5. svibnja, kada je pokret “Studenti u blokadi” objavio zahtjev za prijevremene izbore.
Vučić je u jednom od svojih izlaganja poručio: “Neka traže izbore, dobit će ih.” Izbori, međutim, nikada nisu raspisani. Bursać ovaj prelaz iz zahtjeva u izbore vidi kao jednu vrstu “političkog sazrijevanja studenata”, te da su izbori jedina legitimna arena u kojoj mogu nadmašiti režim.
“Jedina arena gdje je moguće ispuniti zahtjeve su izbori. Koliko god izbori bili nepošteni i nenormalni, to je jedino sredstvo legitimizacije. Kada pobijedite, većina građana tada će reći, okej to je to, mijenja se vlast, prethodni gube legitimitet, novi dolaze”, kaže Bursać.
Vruće ljeto
Dolaskom ljeta mnogi su očekivali pad energije pokreta, ali dogodilo se suprotno. Na Vidovdan, 28. lipnja, na Slaviji se okupilo oko 140.000 ljudi. Skup je imao snažan nacionalni ton, govorilo se o Kosovu i srpskom integracionalizmu.
U sljedećim tjednima širom Srbije građani su blokirali promet pješačenjem preko prijelaza, hodanjem ulicama i improviziranim barikadama. Takva akcija nije predugo trajala, ali je pokazala koliko je zapravo širok studentski pokret.
U srpnju su održani prvi lokalni izbori, u Zaječaru i Kosjeriću. U Zaječaru su kandidati bili podijeljeni, dok su se u Kosjeriću studenti udružili s opozicijom i izgubili od SNS-a za samo 51 glas. Istraživačka misija CRTA zaključila je da izbori “ne odražavaju demokratsku volju birača zbog pritisaka i manipulacija”.
Potom je bilo zatišje neko vrijeme do kolovoza, kada su počela nova okupljanja građana na ulicama, prouzročena onim što se smatra pretjeranom uporabom sile od strane policije. Razne nasilne scene izbile su na ulicama širom Srbije, a podaci kažu da je barem 900 građana pozvano na informativni razgovor ili privedeno.
Nešto više od tjedan dana pred veliki prosvjed, Beograd je svjedočio prvom slučaju naoružanog obračuna. Bivši pripadnik državne sigurnosti, 70-godišnji V. A., pucao je na “rezidenta” “Ćacilenda”, a potom i pogodio plinsku bocu koja je odnijela šator u plamen. Vučić je ovaj čin opisao kao “teroristički akt”.
Bursać objašnjava da nasilne reakcije vlasti služe za razbijanje prosvjeda, ali vjeruje da je glavni razlog to što naprednjacima naglo opada rejting.
“Sve više istraživanja počelo je pokazivati okretanje od SNS-a i ono što je važnije jest da se trajno ustalilo. Vi sad još od lipnja do danas čitate da SNS ima sve manju podršku, a da studentskom pokretu ta podrška raste, čak je i veća od Vučićeve za 10 do 15 posto”, tvrdi Bursać.
“Ili gube ili pokušavaju pokrasti izbore. To bi bio njihov najopasniji potez”
Nakon godinu dana, pitanje ostaje isto: kada će kriza kulminirati? Bursać smatra da je neizbježna prijelomna točka – izbori.
“Mislim da je svima jasno da su ta točka prijeloma izbori. Kad god oni bili. Čini mi se da zato imamo manje ljudi na prosvjednim aktivnostima. Rekao bih da su ljudi razumjeli, jasno je koji je zahtjev, znamo kako se mijenja režim. Kada dođe do izbora, glasat će za studentsku listu, jedan manji broj za opoziciju i pobjeđujemo ovaj režim. To je problem i za Aleksandra Vučića, to je jedan tamni vilajet za njega”, kaže Bursać.
Vučić je najavio da će se izbori najvjerojatnije održati krajem 2026. godine, zajedno s predsjedničkim i lokalnim. Međutim, u sadašnjoj atmosferi to djeluje sve manje izvedivo, a Bursać vidi samo dvije opcije:
“Ili gube, ili pokušavaju pokrasti izbore. A u zemlji koja godinu dana gori od nepravde, to bi bio njihov najopasniji potez.”
Scena.ba
