Ono kad ti moralne vertikale i duhovni uzori,
vjerski, nacionalni i duhovni autoriteti,
postanu ni manje ni više nego tehnomenađeri iz socijalističkog doba.
Iz onih osamdesetih, kad se kraduckalo “za narod”,
kad su se pod okriljem bratstva i jedinstva potpisivali ugovori ćirilicom,
a dogovori sklapali u beogradskim salonima.
Danas ti isti dijele lekcije o čistoći duha,
lijepe etikete “crvenih vragova”
i čiste samostane, redakcije i medijske prostore
u ime “obrane naroda i vjere”.
U isto vrijeme grade vile u bijelom kamenu,
od Omiša do Prevlake.
S pogledom na more, ali bez pogleda na sebe.
Rijeke se preusmjeravaju,
a rijeke mladih ljudi i obitelji
tiho odlaze.
Ne iz gladi. Ne iz siromaštva.
Odlaze jer se više ne može disati.
Jer ta stara, socijalistička čizma
sada premazana novim bojama i mirisom tamjana
i dalje gazi.
Polako, teško, ali uporno.
S istim govorima o moralu, Bogu i domovini,
i istim rukopisom na građevinskim dozvolama i koncesijama.
Narod, taj vječni narod,
samo želi zrak.
Ne ideologiju u spreju.
Ne propovijedi u zlatnim okvirima
dok se iza oltara mjere kvadrature apartmana.
Jer kad se vjera pretvori u biznis-plan,
a domoljublje u građevinsku parcelu,
onda ni kamen više nije svet.
Ni zemlja, ni more.
Sve postaje beton i reklama.
I zato ne čudi što odlaze oni koji su još sposobni voljeti,
oni koji žele samo disati.
Jer teško je ostati živ
u zemlji u kojoj i grobari vladaju.
AUTOR: Darinka Krešić
