Kandidiranje ‘anonimnog’, ali čestitog i obrazovanog sveučilišnog profesora pokazalo se kao puni pogodak kojim se može dotući okrutni režim. Čović je poput Dodika dosadio narodu, a lijek je hrvatski ‘blanuša’.
Nekada je Milorad Dodik bio svježi dašak na Balkanu kojem je vjerovao civilizirani zapadni svijet, koji ga je političkom magijom i ustoličio na čelo Vlade RS-a. Umjesto europskog puta i jačanja demokratskih kapaciteta RS-a i države BiH, Dodik se okrenuo prema Rusiji, a u svome entitetu ukorijenio diktatorski režim. Postao je prijetnja daytonskoj tvorevini BiH i Amerikanci, kao tvorci te hibridne zemlje morali su presjeći.
Milorad Dodik je kapitulirao poput zadnje hinje, a od njegove političke agonije bitnija je pojava Branka Blanuše na političkoj pozornici Republike Srpske. Iako prilično rascjepkana, oporba je u Banjoj Luci smogla snage da prevaziđe razmirice makar oko kandidata za predsjednika RS-a. I povukla je povijesni, mudro i vrlo inteligentni potez.
Iz nečije pametne glave iznikao je pobjednički potez, kandidiranje Blanuše, čestitog i obrazovanog sveučilišnog profesora, koji je staloženo i energično ušao u političku arenu u borbu protiv Siniše Karana, kandidata SNSD-a i Dodikove lutke na koncu.
Neki su u početku bili skeptični, jer je skromni Blanuša do sada bio u političkim krugovima anonimna osoba. Takvi su očigledno podcijenili srpski narod, jer je on očevidno gladan promjena i odlučan skinuti jaram sa svojih leđa.
HDZ i Petorka
Bez obzira što će donijeti ponavljanje izbora, nakon sramne pljačke biračke volje, sindrom ‘Blanuša’ je neupitno recept za promjene. Hrvatska oporba u BiH na sljedećim izborima ima namjeru urušiti politički teror HDZ-a BiH i istrošenog vođe Dragana Čovića. Vođe te grupacije, Ilija Cvitanović (HDZ 1990), Ivan Vukadin (HNP), Slaven Raguž (HRS), Ivo Tadić (HDS) i Mario Karamatić (HSS) javno su priznali kako su spremni pregovarati s Čovićem, odnosno HDZ-om BiH oko zajedničkog, nestranačkog, kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Ponuda je, općenito promatrano, korektna. Međutim, od te opcije neće biti ništa jer Dragan Čović, poput političkog brata iz Laktaša, umišlja kako je nedodirljiv i kako hrvatski narod na koljenima i dalje moli za svoga poglavicu.
-Ne zanima nas stav HDZ-a. Zašto bi nas zanimao. Devedesetka i koalicija oko devedesetke imati će svog kandidata koji će pobijediti na izborima, uvjerljivo i samouvjereno je poručio Ilija Cvitanović, čelnik HDZ-a 1990.
To znači da Petorka nema izbora i da će morati zaigrati na svog kandidata. Ohrabruju neke stidljive najave kako se traga za nekim karizmatičnim, moralno neukaljanim i hrabrim sveučilišnim profesorom koji bi znao prodrmati uspavano i preplašeno hrvatsko biračko tijelo.
Pojednostavljeno, hrvatska oporba promišlja o hrvatskom ‘blanuši’. Odabrana osoba mora biti svjesna da će biti izložena stravičnom pritisku, izdajničkom linču i jezivim prljavim podmetanjima od strane podzemlja HDZ-a BiH.
Žele li Hrvati osvježenje?
Nakon predsjedničkih izbora u RS-u i čerupanja Dodikovog režima, takva opcija dobiva na dodatnoj težini i sigurno je da Dragan Čović, bez obzira na svoju narcisoidnost, itekako ima razloga za stanovitu uznemirenost.
I hrvatski narod želi dašak osvježenja, želi skinuti vlažno uže oko vrata, a valjda želi i potjerati okorjele mafijaše, korupcionaše i nepotizam s vlasti.
Već na prvu, hrvatska petorka i njihov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imaju u rukavu nekoliko vrlo ubojitih aduta. To su kontroverze Dragana Čovića oko izmjena Izbornog zakona, neviđeni kriminal, korupcija i nepotizam stranačkih kadrova. Čović je hrvatska perjanica u BiH više od 20 godina, konstantno je uvjeravao svoj narod u nužnost donošenja novog Izbornog zakona, bio je u pregovorima sa sarajevskim čelnicima na desetine sastanaka, ali svoje obećanje dato Hrvatima nije ispunio.
Mnogi ga optužuju da nikada iskreno i nije želio mijenjati taj famozni zakon, jer je na izboru Željka Komšića redovito pobjeđivao na izborima. Tu misteriju Petorka mora raskrinkati.
Hrvatski narod je u postotcima proživio stravičnu demografsku pustoš. Od nekadašnjim 800 tisuća Hrvata, danas bi se statističkim akrobacijama moglo pobrojati jedva do 300 tisuća. Najveća odgovornost je na Čovićevoj stranci. Mladi ljudi se nisu mogli zaposliti, većina ih nije mogla više trpjeti I svojim očima gledati užasnu pljačku i bogaćenje mafijaške hobotnice od općinske pa do državne razine. Onaj tko želi srušiti režim mora o tome zagrmjeti.
Ali, prvo treba pronaći hrvatskog ‘blanušu’. Ako to bude politički bingo onda se i stranke mogu naoružati optimizmom jer je kvalitetni kandidat za Predsjedništvo države, uvijek vukao ogroman broj glasova.
Scena.ba
