MIODRAG KUSTUDIĆ (75) ostavio je trag svuda gdje je igrao. Golovi su bili konstanta na njegovu putu koji ga je korak po korak doveo do statusa živuće legende. Sin crnogorskih kolonista rođen u vojvođanskom selu započeo je svoj put u niželigaškim klubovima Bečeju i Sremu.
Prvoligašku afirmaciju stekao je u Novom Sadu u dresu Vojvodine. Od prvih koraka na najvišoj razini golove je davao svima iz jugoslavenske Velike četvorke: Crvenoj zvezdi, za koju cijeli život navija, Partizanu, za koji je trebao igrati da se u transfer nije umiješala politika, Hajduku i Dinamu.
Godine 1974. prelazi u Rijeku i unatoč početnim teškoćama na Kantridi postaje legenda. U svojoj posljednjoj sezoni u Jugoslaviji golovima uz podjednako legendarne suigrače Milana Radovića, Damira Desnicu i Nikicu Cukrova Rijeku vodi do Kupa maršala Tita, prvog trofeja u klupskoj povijesti.
Legenda Rijeke i Herculesa
Zatim odlazi u Španjolsku, grad Alicante u pokrajini Valenciji, gdje kao igrač Herculesa nastavlja sa starim navikama – zabijanjem golova i bespoštednom borbom na terenu pri kojoj je više puta lomio svoje i tuđe kosti. Dominirao je u zračnim duelima i igri glavom. Centaršutevi na Kuleta bili su čest adut njegovih suigrača i trenera kada bi druge taktike zakazale. Među navijačima Herculesa koji ga zovu Pepe i danas je smatran najboljim igračem kluba ikada.
Tijekom samo tri godine igranja u Alicanteu upisao se u vječnost hat-trickom za rušenje najvećeg rivala Valencije i golom Almeriji kojim je osigurao ostanak ekipe u prvoligaškom društvu. Sa španjolskog kopna seli na Balearsko otočje, gdje kao igrač Mallorce dobiva čast dijeliti teren s Diegom Armandom Maradonom.
Svoju igračku priču završava u Rijeci koja je neko vrijeme bila njegov dom, sve dok 1991. nije protjeran, nakon čega se Pepe Kustudić vraća u svoj Alicante gdje živi i danas. Iako su njegov život obilježili teški trenuci na terenu i izvan njega, danas je i dalje čest gost u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Lovćencu?
Iz Lovćenca smo se dok sam bio još vrlo mali preselili u Stari Bečej. Tu sam počeo igrati nogomet. Malo kasnije, u Lovćencu su osnovali rukometni klub Njegoš. Onda sam prijepodne igrao rukomet za Njegoš, a popodne su me vodili da igram nogomet.
Tako sam godinu, godinu i pol dana igrao i nogomet i rukomet. Na kraju sam se odlučio za nogomet i 1969. kao 18-godišnjak potpisao za Srem iz Sremske Mitrovice.
Jeste li se u Bečej preselili zbog posla roditelja?
Da, tata je dobio posao u PIK-u Bečej i tako smo se preselili. To je bila poljoprivredna firma. On je tamo bio direktor. Onda sam otišao u Sremsku Mitrovicu. Za taj grad me vežu lijepe uspomene. Živio sam tamo i igrao do 1971. godine, do odlaska u Vojvodinu.
Vaši roditelji su se doselili iz Crne Gore? Lovćenac je, za one koji ne znaju, crnogorsko kolonističko selo.
Jest. Kad smo igrali za Njegoš, imali smo crvene dresove i grb s Njegošem. Iz tog perioda imam mnogo lijepih uspomena. S Njegošem smo u rukometu došli do druge lige. Ali financijski se to nije moglo izdržati, pa je napravljena fuzija s Vrbasom. Moj brat je igrao za Njegoš i za Vrbas, a kasnije je tamo bio i igrač i trener. Vrbas je poslije ušao u prvu ligu, bili su veliki tim.
Kako je izgledao život tih godina u Vojvodini? Između Crnogoraca i starosjedioca je znalo biti i manjih sukoba, međusobnih nerazumijevanja prema običajima druge strane. Kako je izgledao taj sudar kultura?
Bilo je svega. Kad smo igrali po Vojvodini, svuda smo znali imati neki problem. Prvo su nas znali vrijeđati po nacionalnoj osnovi, kao Crnogorce. Ali sve se to prebrodilo. Generalno gledano, život u Vojvodini je bio miran i odnosi s većinom ljudi raznih nacionalisti su bili prijateljski.
Čak su i prozivanja i provokacije bile u sportskom duhu, ali bilo je svega i svačega. Ljudi su karakterno bili dosta ratoborni, ali ništa posebno. Naravno, poslije utakmice se to zaboravi. Poslije smo igrali jedni protiv drugih milijun puta, kad sam ja prešao u Vojvodinu.
Kao dijete ste navijali za Crvenu zvezdu?
Jesam, cijeli život sam bio zvezdaš.
Je li istina da ste se kao igrač Srema na jednoj prijateljskoj utakmici potukli s braničem Zvezde Mihaljem Kerijem?
Jest, haha, ali to su bili ti sportski sukobi o kojima govorim. Nije poslije bilo zle krvi.
Prije nego što ste postali nogometaš, tko su bili vaši uzori?
Dragan Džajić i Josip Skoblar s kojim sam imao priliku igrati u Rijeci. Skoblar je tijekom mog djetinjstva igrao u OFK Beogradu, a poslije je otišao u Francusku. Bio je vrhunski svjetski igrač. Njih dvojica su mi bili uzori.
Godine 1971. u Sremu ste u zadnje četiri utakmice dali sve hat-trickove, pa je po vas došao legendarni funkcioner i trener Vujadin Boškov?
Došli su me gledati i ja sam na te četiri utakmice dao po tri gola, ukupno 12 golova. Trebao sam ići u Partizan, ali pošto je prije toga Nenad Bjeković iz Proletera Zrenjanin već otišao u Partizan, donesena je politička odluka da igrači vojvođanskih klubova mogu samo u Vojvodinu, da se ne oslabi vojvođanski nogomet.
Onda je Boškov namjestio da u Novom Sadu igraju Vojvodina protiv selekcije Vojvođanske lige. Tu smo izgubili 5:1, a ja sam dao taj gol. Zadovoljio sam njihove kriterije i tako sam potpisao za Vojvodinu. S novcem koji smo dobili za moj transfer moji roditelji su se vratili u Crnu Goru.
Jesu li vaši roditelji patili za Crnom Gorom dok su bili u Vojvodini?
Jesu, zato su se i vratili. Tata se umirovio i odselili su u Podgoricu. Teško se tim ljudima bilo snaći. Svi su oni došli s krša i imali su jako teške živote. Moj otac je u ratu bio odveden u nacistički logor.
Onda je s njih dvanaest pobjegao. Došli su do Slovenije, pa su ih uhvatili i opet vratili u Njemačku. Poslije je odlučio pobjeći sam i uspio je doći u Jugoslaviju. To su strašne sudbine i ta generacija je svašta proživjela.
Kakav je Vujadin Boškov bio kao funkcioner? Kasnije je napravio još veću trenersku karijeru, bio prvak Italije i viceprvak Europe sa Sampdorijom. Kakav je bio u vrijeme vaše suradnje?
Vujadin Boškov je bio oličenje poštenja i čojstva. Bio je vrhunski igrač, direktor i trener. Ne vjerujem da postoji igrač kojeg je on trenirao ili vodio, a da može nešto reći protiv njega. Veliki, veliki čovjek. Svima je pomogao. Bio je izuzetan.
Kad ste potpisali za Vojvodinu, koliko se vaš život promijenio? Postali ste prvoligaški nogometaš, a ugovori i treninzi ozbiljniji. Kako je to izgledalo u odnosu na dotadašnja iskustva?
Imao sam 20 godina kad sam došao u Novi Sad, u Vojvodinu. To je bilo nešto potpuno novo. Novi Sad je bio veliki grad za mene i danas najljepši grad u Srbiji. To je bilo ostvarenje dječačkog sna. Kao klinac sam maštao da igram u prvoj ligi. Uvijek sam mislio da će netko od igrača iz moje generacije, iz Bečeja i Sremske Mitrovice, uspjeti. Drago mi je da sam ja bio taj.
Nevjerojatno ste se brzo prilagodili. U prvoj sezoni u Prvoj ligi bili ste četvrti strijelac lige. Sigurno su utakmice bile puno teže nego u Sremu i Bečeju. Zbog čega ste se tako brzo snašli?
Imao sam to u glavi. Samo sam htio da uspijem. Teško je doći do Prve lige, a pogotovo u onoj ligi 1971. godine, gdje je bilo sjajnih igrača. Bilo je vrhunskih lijevih krila, centarfora, napadača, veznih igrača, bekova. Od te lige moglo se napraviti pet-šest odličnih reprezentacija Jugoslavije.
Bila je velika stvar igrati u takvoj ligi. Prvo nas je trenirao Dragoljub Milošević, poslije Gojko Zec. Ali nas je u biti vodio Vujke. Boškov je sve znao. On je bio nogometni genije i bio je privilegij razvijati se kao igrač pod njim.
Koji su vam najbolji trenuci iz Vojvodine ostali u sjećanju? Sjećate li se nekih golova posebno?
Sjećam se i jedne utakmice kad smo sa Zvezdom igrali 2:2, a oni su izgubili titulu i prvak je bio Željezničar. Dao sam gol na stadionu Zvezde, po kiši i nenormalnom vremenu.
Koji su vam stadioni u jugoslavenskoj ligi ostali u sjećanju, osim onih na kojima su ljudi navijali za vas, kao u Novom Sadu i Rijeci? Gdje ste uživali igrati?
Volio sam igrati na Zvezdinom stadionu, a volio sam igrati i u Mostaru, pod Bijelim brijegom. Volio sam i Tuzlu, a da ne pričamo o Želji i Sarajevu. Bosna mi je bila baš draga. I danas je volim, i te igrače koje su imali. Tuzla, Velež, Željezničar, Sarajevo, sva četiri kluba iz Bosne su mi bili jako dragi sportski prijatelji.
Kako je došlo do prelaska u Rijeku? Je li bilo drugih klubova u kombinaciji 1974. godine?
Imao sam ugovor s Vojvodinom do 1975. godine, a u Rijeku sam prešao 1974. Godinu prije, 1973., operirao sam tumor na nozi. To se izliječilo. Međutim, u Vojvodini je došlo do toga da su htjeli skloniti Vujketa, a trener je bio Gojko Zec.
Cijeli tim je u početku bio za to da Vujke ostane. Ali to je potrajalo duže, pa je poslije pola igrača bilo za to da Vujke ode. Meni je Zec tada rekao: “Idi u Rijeku.” Kao opcija se pojavila Olimpija. Bio sam u Ljubljani na dogovoru, ali nismo ništa riješili. Vratio sam se u Novi Sad.
Rijeka je htjela doći po mene u Ljubljanu, ali rekao sa,: “Ne, ako hoćete razgovarati sa mnom, pričat ćemo u Novom Sadu.” Tako su došli po mene u Novi Sad i ja sam 1974. potpisao za Rijeku, kad je ušla u Prvu ligu.
I Gojko Zec je došao u Rijeku kao trener?
Jest. Zec je onamo došao kao trener, a ja sam imao nesreću da sam te godine slomio nogu. Bilo je to 23. listopada 1974., protiv Wacker Innsbrucka. Igrao se neki pripremni turnir. Nisam igrao godinu i po dana. Svi su mislili da više neću moći igrati nogomet. Imao sam velikih problema, htjeli su me otjerati, nisu mi htjeli dati ono što sam imao u ugovoru. Pola toga nisam dobio.
Klub se nekorektno postavio dok ste se oporavljali od loma noge?
Da. Tu su glavni bili Gojko Zec i Ljubo Španjol, koji je bio predsjednik. Onda se dogodilo da je Zvezda odvela Zeca u Beograd, a nama je kao trener došao Dragutin Spasović. Nitko u Rijeci nije znao da se mi znamo.
On me nazvao i pitao što je bilo. Sve sam mu ispričao. Pitao me mogu li na terenu to i to, a ja sam mu rekao: “Mogu to, pa i tri puta više.” Čovjek mi je pomogao, podmetnuo leđa za mene. Nakon toga sam za godinu, godinu i pol dana igrao za reprezentaciju.
Spasojević me spasio, a bio je i veliki autoritet. Udario mi je šamar kad sam mu ispričao nešto loše za Zeca. Rekao mi je “Tako ćeš pričati i za mene” i zalijepio mi jednu odgojnu. Otac me u životu nije tako udario.
Jeste li često znali dobiti po glavi od trenera?
Dobivali smo. Kažem vam, udario mi je takav šamar kakav mi ni otac nije udario. Ali ja sam bio u situaciji da ću sve napraviti da uspijem.
Uvodno razdoblje u Rijeci obilježila je grozna ozljeda i sigurno vam je zasjenila sve drugo. A kako vam se svidjela Rijeka kao grad?
Rijeka je bila super. Rijeka je tada ušla u Prvu ligu i bila je veliki klub. Imali su velikog predsjednika, Ljubu Španjola, koji je imao velikih problema s politikom. Njima je smetao njegov uspjeh, ali on je bio snalažljiv čovjek.
On je zapravo složio vašu generaciju koja je kasnije uzela trofej?
Da, sve je on složio. Pogodio je i s time što je doveo Spasketa. Spaske je bio vrhunski trener, opasan. Napravio je fenomanalnu selekciju. Bili smo dva puta osvajači Kupa, ja sam osvojio jedan 1978., a Rijeka još jedan iduće godine kad sam već otišao u Španjolsku.
Među vašim suigračima je puno legendi Rijeke. Tada je došao i Milan Krlja Radović iz Pirota. Kakav vam je on bio kao suradnik u napadu?
Imali smo vrhunski tim. Bili su tu Krlja, Salih Durkalić, Radojko Avramović, Murat Šaran, Minta Ružić, Damir Desnica, sve strašni igrači. Onda Nikica Cukrov, Zvjezdan Radin, Srećko Juričić, Miloš Hrstić, Sergio Machin, Josip Skoblar dvije godine… Bilo je divno igrati s njima.
Stadion na Kantridi je specifičan, ispod onih stijena. Na svijetu nema takvog stadiona. Bio je 20 metara od mora. Kantrida je posebna. Ne možete vjerovati. Ljudi su se penjali i bili gore po stijenama. Vrhunska atmosfera.
S navijačke strane je bilo vatreno i puno rivaliteta, u Rijeci je živjelo puno Srba, puno Dalmatinaca, navijalo se za Zvezdu i Hajduk, tako da mi nismo uvijek bili u većini. To je bila Jugoslavija u malom, svi narodi i svi navijači.
Spomenuli ste Damira Desnicu, kojeg ste nazvali najboljim igračem u povijesti Rijeke.
To nije igrač, to je igračina. Kad ga vidite kako trči, mislite da uopće ne dodiruje zemlju, toliko je bio lagan. Mogao je driblati na jednu stranu, pa na drugu. Strašan igrač. Po meni je on najbolji igrač Rijeke svih vremena.
Kako je u svakodnevnom životu uspijevao nadilaziti teškoće koje je nosila činjenica da je gluhonijem?
Cuki je s njim najviše komunicirao i znao je s njim razgovarati, služili su se rukama i nogama. Ali Damir se snalazio. Šalio se i na svoj račun, na to što je gluhonijem. Bio je dobar momak.
U Splitu ste na Starom placu stali u njegovu obranu kad ga je branič Hajduka Mario Boljat provocirao?
Boljat ga je na jednoj utakmici pljuvao, udarao, svašta mu govorio i štipao ga. Onda sam ga nokautirao, na terenu. Mislim da je sudac bio Maksimović iz Novog Sada. Ne znam kako nije vidio i kako me nije izbacio. Nokautirao sam Boljata i rekao mu: “Pusti ga, čovječe, Bog ga je već dovoljno kaznio, a ti bi ga još pljuvao.” Ali sve to ostane na terenu i brzo bude završeno.
Zvjezdan Radin je bio stup riječke obrane, što je značio za vašu ekipu?
Radin je bio veliki kapetan i igrač, a još veći čovjek.
Rekli ste da je Cico Kranjčar, kad je igrao protiv Rijeke, bio više u zraku nego na travi?
Bila je jedna utakmica protiv Dinama. Tamo smo trebali odigrati neriješeno da ostanemo u ligi, a Kranjčar nam je bio veliki problem. Onda sam ja dao gol pred kraj i dobili smo 1:0, a Zvezda je postala prvak jer je prvi put nakon dugo godina tukla Hajduk u Splitu. Kranjčaru smo svašta radili, toliko ga se mlatilo da sam zato rekao da je bio više u zraku nego na zemlji.
Jeste li ikada svjedočili namještanju utakmica?
Reći ću kako je bilo. Bila je utakmica Rijeka – Zvezda na Kantridi i znao sam da će se dogovoriti neriješen rezultat. Mi smo poveli 1:0 u prvom poluvremenu. Mohorović je bio naš kapetan i ja kažem Mohi: “Nemoj se ti dogovarati.” On uopće nije znao taj sistem, što se dešavalo u ligi. Pošto sam već bio četiri-pet godina tu, znao sam da se to može desiti.
Na kraju u svlačionicu na poluvremenu nije došao Spaske, nego je došao Brčić, koji je bio pomoćnik, i rekao: “Dečki, moramo igrati neriješeno.” Cukrov, Srećko Juričić i ja smo bacili dresove i nismo htjeli igrati. Onda je došao Spaske unutra, uhvatio me za kosu i za uho, natjerao me da se obučem i rekao:
“Da te nisam više vidio u šesnaestercu.” Ja sam mu rekao: “Ako budem mogao dati još golova, ja ću dati, pa vi puštajte.” Na kraju smo jedva izvukli neriješeno. Da Avramović nije obranio šansu u zadnjoj minuti, izgubili bismo 2:1.
A onda je uslijedio revanš kod Zvezde?
Da. Mi se vraćamo na revanš Zvezdi, a Zvezda je već prvak, jer smo mi tukli Dinamo, onu utakmicu kad je Kranjčar bio više u zraku nego na zemlji. Bili su prvaci i dali su nam dva komada, pobijedili su nas 2:0. Riječka delegacija je Zecu, koji je tada bio trener Zvezde, nosila škampe i ribe, pune frižidere, ali Zvezda im nije vratila uslugu. Od te utakmice Zec i Spaske više nisu pričali.
Rijeci je tada trebala pobjeda?
Ne, nije nam trebalo, ali nije bilo u redu. Mi smo njih pustili da igramo neriješeno, a onda su nas tako namjestili.
Nikica Cukrov je još jedan sjajan igrač iz vaše generacije, kakve vas uspomene vežu uz njega?
Cuki je došao iz Šibenika. Takav igrač je bio da je mogao trčati 20 dana bez prestanka. Opasan, dobar igrač. Ostali smo jako dobri, čujemo se stalno. Imam s njim super odnos. Ima tu lijepih trenutaka. Kad je izbio nesretni rat, moji suigrači iz Rijeke pokazali su se kao pravi prijatelji prema svim igračima koji nisu rođeni u Hrvatskoj, a igrali su za Rijeku.
Nitko nikoga nije dirao. Tu je Radin bio glavni. Veliki igrač, kapetan toliko godina u Rijeci, vrhunski igrač, ali i vrhunski čovjek. Sergio Machin također. Takvi dečki su bili i ostali su prva liga.
Kako je izgledao noćni život mladih nogometnih zvijezda u Rijeci? Ljudi iz tog vremena pamte vaše avanture po opatijskim diskotekama. Jesu li treneri to pokušavali kontrolirati?
Bilo je svega. Igrali smo turnir, Kvarnersku rivijeru. Igrali smo s Partizanom na Kantridi po zimi, kad je bila pauza. Ja sam tu noć prije utakmice s Partizanom izašao s pokojnim Gajicom Đurovićem iz Partizana.
Došao sam u hotel, a tamo su sjedili naši i Partizanovi treneri. Vidjeli su me da sam došao u tri sata u hotel i kaznili me. Kazna je bila da nisam s Rijekom išao u Japan, na turneju. To im do danas nisam oprostio, haha.
Kako je za vas kao napadača bilo igrati dvije godine sa Skoblarom, europskom Zlatnom kopačkom iz Marseillea? Jeste li naučili nešto od njega u nogometnom smislu?
Bilo je dovoljno gledati ga da biste naučili sve živo. Kao veteran je u ono vrijeme bio najbolji napadač u bivšoj Jugoslaviji. Dao je 44 gola u Francuskoj. Danas je lakše doći do tih brojki, kad vas ne smiju udariti, kad se za startove dobivaju žuti i crveni kartoni. U ono vrijeme bilo je takvih faulova… Danas bi za one stvari koje smo mi radili jedni drugima završili u zatvoru.
Najveći uspjeh u Rijeci dolazi 1978. godine, prvi trofej u povijesti kluba. Vi i Radović ste golovima nosili ekipu do tog trofeja. Prvo Partizan, pa Dinamo Vinkovci, Hajduk u četvrtfinalu, Velež u polufinalu i finale s Trepčom. Kakve su vam uspomene na taj Kup?
Mi smo dobili Hajduk u Splitu 1:0. Hajduk je prije toga osvojio pet kupova u nizu. Za tu utakmicu smo dobili nenormalnu novčanu nagradu, veliku premiju. Poslije je došao Velež, pa smo tukli Veleža. Partizan je bio prije Hajduka, tu sam ja dao gol.
Na kraju smo došli u Beograd na Marakanu i odigrali najgoru utakmicu otkako sam bio u Rijeci. To finale s Trepčom bilo je naša najlošija utakmica. Ali Radović je u produžecima dao gol i osvojili smo Kup.
To je bio lijep dan. Toliko je ljudi došlo iz Rijeke, Marakana je bila puna naših navijača. A onda doček u Rijeci… Cijela Rijeka se sjatila kod hotela Bonavia u centru. Ne znam koliko je ljudi bilo, more navijača. Slavlje je bilo vrhunsko, to nikad neću zaboraviti. Išli smo u diskoteke, gdje sve nismo bili. Bilo je slavlje po Rijeci, Opatiji, po cijeloj Istri. Bogami… Dobro je bilo.
Spominjali ste legendu Sarajeva Faruka Hadžibegića kao igrača s kojim ste imali specifičan okršaj?
Jednu utakmicu u Rijeci, on je tada tek počeo igrati, uhvatio me za genitalije, povukao i okrenuo me za 360 stupnjeva. Gora mi je bila ta bol nego kad sam slomio nogu. Ja ga u tom padu udarim šakom. Na poluvremenu u svlačionicu dolazi njihov trener Vukašin Višnjevac sa sucem i viče mi: “Priznaj da si ga udario.”
Ja pokažem sucu poderane gaće i dres. Sudac mi kaže: “Hajde, reci časna riječ da ga nisi udario.” Ja mu kažem: “Časna riječ da nisam.” Povjerovao mi je, haha. Ali danas se često čujem s Farukom i u dobrim smo odnosima. Sve je to zaboravljeno.
Debitirali ste za reprezentaciju u utakmici protiv Španjolske 1977. u kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Kako ste saznali da ste dobili poziv i kako ste reagirali?
Prije te utakmice bila je revijalna utakmica u Zagrebu, reprezentacija novinara protiv reprezentacije Jugoslavije. Tada sam saznao da trebam ići na pripreme reprezentacije. Umjesto da odmah idem za Beograd, mi smo u Rijeci igrali neku prijateljsku utakmicu.
Spaske mi kaže: “Hajde, odigraj utakmicu, pa ćeš sutra za Beograd.” Poludio sam. Rekao sam: “Ne daj Bože da se povrijedim.” Takva šansa dolazi jednom u životu. Ipak sam igrao tu utakmicu i dao četiri gola. Poslije sam se vratio u Beograd na pripreme. Tamo su bili Vahid Halilhodžić, Zoran Filipović, svjetski igrači. Bila je to velika reprezentacija.
Na toj utakmici sam debitirao. Stadion je bio pun, 100.000 ljudi. Kad smo istrčali, nisam vidio navijače od svih onih zastava. Nažalost, izgubili smo 1:0 i nismo otišli na Svjetsko prvenstvo u Argentinu. Teško smo ih mogli dobiti, jer oni su trebali ići onamo. U Argentini žive milijuni Španjolaca i nikome nije bilo u interesu da ide Jugoslavija.
U hotelu Jugoslavija prije utakmice je također bila luda atmosfera. Bio sam cimer sa zemljakom iz Lovćenca, Danilom Popivodom, a navijači su u uzbuđenju cijelu noć ludovali ispred hotela, došli su nam dati podršku. Popivoda je na balkonu vikao: “Pustite nas da spavamo!”
Kad smo krenuli na stadion u autobusu, vidio sam ljude na balkonima kako prolijevaju vodu za nama, za sreću. Bio je jako lijep ambijent.
Transfer u Hercules dolazi iduće godine, 1978. Imali ste još 27 godina i prema pravilima niste mogli otići iz Jugoslavije?
Bilo je komplicirano. Hercules je došao k meni, predsjednik i direktor su došli u Rijeku i našli smo se u Opatiji. Tu smo dogovarali transfer. Imao sam opcija iz više zemalja, u priči je bio i Anderlecht, ali kada sam čuo za Hercules i na karti vidio da je Alicante na moru rekao sam “To je to”.
Problem je bio stan. Imao sam stan koji sam dobio od Rijeke, a oni su htjeli da ga vratim. Rekao sam: “Neću ići, nikamo ne idem ako moram vratiti stan.” Na kraju, povuci-potegni, Hercules je rekao da će oni otkupiti stan u moje ime.
Drugi problem je bio što su me možda morali čekati do prvog dana u godini kad navršim 28, što je za mene bila tek 1979. godina. Onda su ljudi iz Herculesa, iz Alicantea, razgovarali sa Santiagom Carrillom, koji je bio predsjednik Komunističke partije Španjolske. Preko njega su pokušali stupiti u kontakt sa Stanetom Dolancom, koji je bio sekretar Saveza komunista u Jugoslaviji, ali i dalje me nisu puštali.
Onda sam tražio da mi daju sedam dana i rekao sam: “Ja ću dobiti dozvolu.” Došao sam u Beograd. Otišao sam u Savez s bratom. Ne bih sada o tome puno pričao, ali izvršili smo strašan pritisak. Bilo je igrača koji su davali pare da budu pušteni u inozemstvo ranije, međutim, ja nisam htio nikome dati novac ni za što. Uspio sam dobiti papire i potpisao sam za Hercules.
Kako su bili vaši prvi dojmovi o novom klubu?
Hercules je tada bio u prvoj ligi. Svi stadioni su bili puni. Nije bilo televizije kao danas, a na Santiago Bernabeuu i u Barceloni bilo je 100.000 ljudi. Drugi svijet.
U Herculesu ste se proslavili već u prvoj sezoni u čuvenom derbiju s Valencijom?
Da, zabio sam hat-trick i pobijedili smo 3:0 kod kuće. Nisam znao da oni imaju takav rivalitet. To je autonomna pokrajina Valencia, i Hercules – Valencija je bio najveći derbi. To je kao Zvezda i Partizan, Dinamo i Hajduk.
Tada je za Valenciju igrao Mario Kempes, koji je nekoliko mjeseci prije osvojio Svjetsko prvenstvo i bio prvi strijelac i najbolji igrač turnira. Ja im dam gol glavom za 1:0, onda je penal za njih, ali naš golman brani penal Kempesu. U drugom poluvremenu dam još jedan nogom i drugi glavom, i dobijemo 3:0.
To je bila takva utakmica da se ovdje i danas spominje. Nakon trećeg gola sam se popeo na ogradu tribine i slavio s navijačima. Prije 12 godina na Herculesovom stadionu, na ulazu broj devet, stavili su ogromnu sliku mene u dresu s brojem devet, a ispod piše: Pepe Kustudić. To je prelijepo. To je takva čast da vam ne mogu opisati. To ne može nitko kupiti.
Neki novinari u Alicanteu su predlagali i da se ulica nazove po vama?
Jesu, ali sam im rekao da ulicu trebaju dati našem kapetanu, koji je umro sa 62 godine. Takvog čovjeka nisam upoznao u životu. Juan Baena, mislim da će on to dobiti. On je najzaslužniji. Dvanaest godina je bio kapetan Herculesa.
U Herculesu ste dali gol koji navijači pamte kao gol za spas, za ostanak u ligi protiv Almerije?
Dao sam gol glavom i spasili smo se, a oni su ispali. Igralo se kod kuće, u Alicanteu u posljednjem kolu. Nakon toga je u gradu bilo ludo slavlje.
Nakon toga odlazite na Mallorcu, u drugu ligu, i već na početku imate čast igrati protiv Maradone.
Da, to je bilo 1982. godine, kad je Maradona došao u Barcelonu. Igrali smo Trofej Mallorca, Barcelona i mi. On je debitirao na toj utakmici. Čudo od igrača. Za mene je on najbolji kojeg sam vidio uživo.
Još je igrao u vrijeme kad su bile velike tuče, kad su mu ovdje po Španjolskoj radili svašta. To je bila katastrofa, stoperi su ga masakrirali.
Čak sam se sa svojim suigračem, koji ga je stalno udarao, posvađao i derao sam se na njega: “Pusti čovjeka da igra.” Prijateljska utakmica, a on ulazi s dvije noge. Trebalo je gledati i diviti se što čovjek radi s loptom. Kao da ima žvakaću na kopački, tako mu se lopta zaustavljala pri prvom dodiru.
Jeste li i u Španjolskoj imali okršaj s protivnicima?
Jesam, bilo je to s igračem trećeligaša u kup utakmici. Pljunuo me i rekao mi: “Kurvin sine komunistički.” Udario sam ga šakom u lice. Dobio je 11 šavova na gornjoj usni, a ja sam dobio 11 utakmica kazne, za svaki šav po jednu, haha. Nije mi ni danas žao, zaslužio je.
Imali smo predsjednika Miquela Contestíja, koji je bio kao Boškov. Za mene se tražila kazna od 13.000 maraka, što je 1982. godine bio ogroman novac. Ali nakon što sam mu rekao zašto sam udario protivnika, on mi je rekao da ne dajem izjave i nije me kaznio ni dinara.
Mallorca i Baleari su poseban svijet. Mallorca je jedan od najljepših otoka na svijetu, ali tu je bio strašan pritisak igrati. Postojale su četiri novine koje su pratile dešavanja u klubu, bilo je tu raznoraznih interesa sa strane. Odlučio sam se 1983. vratiti u Rijeku.
Uskoro ste završili karijeru. Kako je došlo do te odluke?
Raskinuo sam ugovor s Mallorcom. Falilo mi je još pola godine, tri mjeseca, da završim tamo karijeru. Zvali su me iz Rijeke i vratio sam se tamo odigrati ta tri mjeseca. Poslije sam trebao ići igrati u neki austrijski klub. Krenuo sam autom iz Rijeke prema Austriji, došao do Zagreba i čekao menadžera, ali tu sam se predomislio i rekao: “Neću više igrati.”
Nisam više imao volje. Kako je igrač stariji, mora imati manje kila nego što je imao ranije. A meni je to bio veliki problem, stalno sam imao višak kila. To postane opterećenje.
Nakon karijere ostajete u Rijeci?
Da, želio sam tamo živjeti. Godine 1985. otvorio sam kafić i posao je išao dobro. Onda je došla nesretna 1991. godina. 23. srpnja 1991. ubacili su mi dinamit kroz prozor.
Vi srećom niste bili u kafiću? To je bilo noću?
Da, bilo je noću.
Jesu li prije toga krenule prijetnje ili vrijeđanja po nacionalnoj osnovi koje su vam mogle najaviti tako nešto?
Ne, mene nitko nije dirao, nisam imao tih problema. Ali znam zašto je to bilo napravljeno, znam gdje se dogovaralo i znam tko je to napravio. Ti su me ljudi vidjeli kao prvog koji mora otići iz Rijeke. Dinamit je ubačen u moj kafić kako bi iz grada zbog straha otišli i ostali Srbi. Da kažu: “Što će tek nama napraviti ako se ovo dogodilo njemu.”
Inače, ja sam cijeli život deklarirani Crnogorac, ali oni su sve stavljali u isti koš. Počeo je rat. Samo sam gledao kako izvući živu glavu. Tu su mi pomogli Ćiro Blažević i Branko Bevanda, čuveni vozač motora. Rekao sam Bevandi kakav problem imam. Otišli smo sutradan u Maksimir i Ćiro mi je sve završio. Dobio sam hrvatsko državljanstvo i otišao sam u Španjolsku.
Od tada ste u Alicanteu?
Da. I dalje rado odlazim u Hrvatsku, idem po svim bivšim republikama, ali ne bih se vratio živjeti. Ja volim sve. Ne mogu osuđivati cijelu Hrvatsku zato što tri budale nešto naprave. Volim Hrvatsku, volim Bosnu, Srbiju i Crnu Goru, svuda imam prijatelje. Tolike smo godine živjeli zajedno, katastrofa je to što nam se desilo.
Kad sam došao u Španjolsku, nisam mislio da ću ostati toliko godina. Mislio sam da će rat trajati šest mjeseci ili godinu dana i da ću se vratiti u Rijeku, ali ispalo je drugačije. Imam neizmjernu sreću što živim u ovoj zemlji. Imam svoje društvo ovdje, družimo se. Volim dobre ljude.
Španjolska je pitoma zemlja, pitomi su i ljudi. Ovdje vas nitko ne pita odakle ste, jeste li ovaj ili onaj, crni ili bijeli. Kad budem van Španjolske i kad se vraćam avionom, bilo da sletim u Barcelonu, Madrid ili Alicante, sagnuo bih se i poljubio zemlju. Ovdje su me prihvatili kao svog i dali mi novu šansu. Zimski kaput mi ovdje ne treba, uživam u predivnoj zemlji.
Kako danas gledate na događanja zbog kojih ste morali napustiti Rijeku?
To što se desilo je katastrofa. Kad sam došao u Srem, u ekipu je došao jedan momak iz Hrtkovaca, zvao se Franjo Barić. Hrvat iz Hrtkovaca, sela iz kojeg je Šešelj kasnije u ratu protjerao Hrvate. Njemu su roditelje otjerali u Hrvatsku, ljude koji su rođeni u Srbiji. A ja baš tada imam svoj problem u Rijeci. Zovem Franju i pitam ima li problema. Kaže: “Ne zovu me više da igram za veterane Srema.”
Onda sam zvao našeg kapetana i rekao: “Daj, čovječe, je li moguće? Tko je njega ikad pitao je li Hrvat?” Ja sam s njim živio, zajedno smo bili u stanu. Volim ga. Bio je kod mene u Španjolskoj, kad odem u Srbiju, idem ga vidjeti u Mitrovicu. A njemu su otjerali oca i majku. Katastrofa.
Da se ne ponovi nikad više. Kakve veze ima tko je koje vjere ili nacionalnosti? Svatko treba živjeti gdje i kako hoće. Meni je najbolji prijatelj bio Musliman, Murat Šaran. U Rijeci i Opatiji imam Hrvate, prijatelje do kraja života. Redovno se čujem s ljudima iz Tuzle, Sarajeva, Želje.
Sve poruke koje šaljemo trebaju biti poruke mira, a ne mržnje. Dosta je sijanja mržnje i podjela. Zato mi je jako važno spomenuti Mundijal prijateljstva u Ulcinju koji organizira Pavle Pepđonović. Imao sam čast sudjelovati i tamo sam vidio ljude koje nisam vidio 40 godina. Ponovno ću doći ove godine.
To je za mene možda nešto najljepše što mi se desilo u sportskom smislu. Gostoprimstvo koje smo doživjeli od naroda u Ulcinju je neopisivo, imam osjećaj da su mi produžili život za nekoliko godina. Hvala im.
Koliko danas pratite nogomet? Idete li nekad na utakmice?
Odem nekad na utakmice Reala. Veliki sam navijač i poštujem Real Madrid. Samo njih gledam. Na stadionu Herculesa nisam bio deset godina.
Što kao madridista mislite o Luki Modriću?
Modrić je najbolji igrač koji je došao s naših prostora, on pa 100 mjesta prazno. Luka je došao u Real Madrid s 27 godina i igrao do 40. godine. Svaka mu čast na svemu što je napravio. Nisam ga nikada upoznao, ali volim ga i poštujem. Molim Boga da ga čuva, da uživa u ostatku života i karijere.
Kad danas pogledate svoju karijeru, na što ste u njoj najviše ponosni?
Na to što sam igrao za Jugoslaviju. Mnogi danas to negiraju, pričaju da njihova himna nije bila “Hej Sloveni” nego neka druga, a nisu imali muda to onda kazati. Reprezentacija je bila san svakog igrača, bez obzira na to je li bio Hrvat, Srbin, Slovenac, Makedonac ili Musliman.
Bili smo ozbiljna zemlja. Danas ispada da smo nečija prćija. Drugi trenutak na koji sam ponosan je prvi Kup s Rijekom, a treći je gol za ostanak Herculesa u ligi. Ponosan sam i na svoje prijatelje, bivše suigrače i protivnike s kojim sam i danas dobar. Najljepše je kad ostanu veze i prijateljstva i kad se ljudi druže.
Scena.ba
