Na današnji dan 1929. godine, u selu Stratinska kod Banje Luke, rođen je književnik Ilija Kozić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih lirika, dobitnik brojnih književnih nagrada, kao i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Otac mu se zvao Lado, pa je on tako postao Ilija Ladin.
Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Banjoj Luci, Ladin odlazi u Sarajevo, gdje završava Višu pedagošku akademiju, a potom i studij romanistike, odnosno francuskog i italijanskog jezika na Filozofskom fakultetu. Radio je kao učitelj i profesor francuskog jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, a najduže u Sarajevu.
Prvu zbirku pjesama “Prije tebe ničega” objavio je tek 1968., u četrdesetoj godini života. Uslijedile su “Od neba naovamo”, “Pjesme o kolibi”, “Pjesme o pticama”, “Patnja je počela” i “Takav sam vam večeras”, u kojima je pisao o antičkoj i biblijskoj tematici, te fenomenima prirode, života i zajedništva svih živih bića.
Račun svodeći
U zbirkama “Gospodin Mo” i “Muzama se ispričavam”, koje je objavio 1995. godine, opisao je svoje doživljaje i preživljavanje tokom opsade Sarajeva u agresiji na BiH 1992. – 1995. Svaka od tih stotinjak pjesama izražavala je njegovu saživljenost s patnjom i nesrećom svojih sugrađana, a najviše ga je boljela dječija tragedija.
„Smrt ima posla po gradu danas nemoj
Nemoj dijete i ti
Imati
Smrt gleda kroz prozor na te danas nemoj
Nemoj dijete
I ti
Gledati
Ono smrt u grimizu i svili plovi
Nije oblak
Nije nebo
Plavo“ (Dijete gleda kroz prozor)
„Račun svodeći“ je autobiografska pjesma Ilije Ladina, za koju je kazao da ju je najduže pisao, prepravljajući je i mijenjajući iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, te da je nikad nije smatrao dovršenom:
„Samo san: o tom san
I obilje mene što već jede mene
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje
Pod nogama moj put: još ničega tamo
Na izmaku snaga samo san: o tom san
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa…“
Usamljeni pjesnik
U sobici jednog sarajevskog staračkog doma, 23. oktobra 2001., prestalo je kucati srce usamljenog pjesnika tužne sudbine, koji pred kraj života, od posljedica nervnog sloma, nije ni znao da je bio pjesnik. A Ilija Ladin je bio, ostao i ostat će upamćen po svojim pjesmama u kojima je, osim o ljudima, pjevao o pticama, gljivama, cvjetovima i travkama, o antičkim junacima i starozavjetnim likovima.
Nakon njegove smrti ustanovljena je pjesnička manifestacija “Grah za Iliju Ladina”, kojom su kolege pjesnici željeli sačuvati sjećanje na njegov lik i djelo. Naziv „Grah za Iliju Ladina“ manifestacija je dobila prema sjećanju na ratne godine, kada se grupa sarajevskih pisaca, uprkos granatama, već u ljeto 1992. počela okupljati u devastiranom „Domu pisaca“, gdje je i Ilija dolazio, kako je šaljivo govorio, „da pojede grah“.
Godine 2010., u Fojnici je snimljen kratki igrani film “Kako je Ilija Ladin predavao njemački”, autora Mire Petrovića, koji je režirao Segor Hadžagić. Film je priča o istinitom događaju iz života Ilije Ladina koji je kao student francuskog jezika došao u jednu osnovnu školu predavati njemački jezik. Kako ni sam nije znao njemački, učio ga je zajedno s učenicima, uvodeći nove pedagoške metode kojima su djeca bila oduševljena. Glavnu ulogu u filmu, Iliju Ladina, odigrao je glumac Dragan Šuvak.
Anegdote o Ladinu
“Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, Citroen Diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je Dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica…” (Miljenko Jergović).
Scena.ba
