ZAMISLITE dugačak kabel koji se za Zemlje uzdiže prema svemiru i putem kojeg bismo s lakoćom i uz minimalne troškove mogli poslati satelite ili ljude u orbitu. Ideja se čini privlačnom, zar ne? Koncept svemirskog lifta koji bi se uz pomoć čvrstih kablova uspinjao više tisuća kilometara do svemirske postaje smještene u geostacionarnoj orbiti datira još iz 19. stoljeća.
Na tu je zamisao došao sovjetski astronaut Konstantin Tsjolkovski 1895. kad je ugledao Eiffelov toranj u Parizu. Gotovo sto godina kasnije, Arthur Clark, jedan od najpoznatijih pisaca znanstvene fantastike obnovio je zamisao u knjizi “Rajski vodoskoci”, objavljenoj 1978. godine.
Prema modernom konceptu svemirskog lifta, kabel bi povezivao satelit u orbiti sa Zemljom, a spojio bi se na plutajuću stanicu na području ekvatora. Kabel bi stajao uspravno zbog centrifugalne sile Zemljine rotacije.
“Planiramo izgraditi svemirski lift do 2050.”
No svemirsko dizalo zasad, zbog tehnoloških prepreka, postoji samo u teoriji, a vrlo malo kompanija ima dovoljno hrabrosti da krene prema realizaciji takvog projekta. Među njima je japanska tvrtka Obayashi koja smatra da bi mogla ostvariti ovakav pothvat do 2050.
Poznat po izgradnji najvišeg tornja na svijetu, Tokyo Skytree, Obayashi je 2012. najavio da namjerava doseći još veće visine i izgraditi svemirski lift. Tvrtka je u izvješću iste godine kazala kako namjerava započeti s izgradnjom dizala vrijednog 100 milijardi dolara do 2025. godine te da bi lift mogao biti funkcionalan do 2050.
Business Insider je kontaktirao Yojija Ishikawu, autora izvješća i upitao kako napreduje projekt. Iako je Ishikawa kazao da tvrtka vjerojatno neće sljedeće godine započeti s izgradnjom, istaknuo je da je fokusirana na istraživanje i razvoj, grubi dizajn i promociju projekta.
Neki smatraju kako je takvu strukturu zapravo nemoguće izgraditi, barem s današnjom tehznologijom. “To je pomalo šašava ideja. Ipak, postoje neki znanstvenici koji se s njom slažu i žele da se ona ostvari”, rekao je inženjer Christian Johnson, koji je prošle godine pisao o svemirskim dizalima u časopisu Journal of Science Policy & Governance.
Jeftiniji put do svemira
Lansiranje ljudi i objekata u svemir je izuzetno skupo. Primjerice, NASA procjenjuje da će za njezine misije na Mjesec (Artemis) trebati izdvojiti 4.1 milijardu dolara po lansiranju. Naime, da bi raketa stigla do svemira, potrebno je puno goriva, a gorivo je teško – što dodatno povećava količinu goriva koja vam je potrebna. “I tako, tu imamo neku vrstu začaranog kruga”, navodi Johnson.
U slučaju svemirskog lifta, ne bismo imali potrebu za gorivom jer bi ona mogla prevoziti teret u orbitu s elektromagnetskim “vozilima” koja bi se teoretski mogla napajati pomoću solarne energije ili mikrovalova.
Ishikawa je u izvješću za Obayashi Corporation napisao da bi ova vrsta svemirskog dizala mogla smanjiti troškove prijevoza tereta u svemir na nekih 114 dolara po kilogramu. SpaceX-ov Falcon 9, jednu od jeftinijih raketa, slanje tereta košta oko 2450 dolara po kilogramu.
Postoje i druge prednosti osim troškova. Nema opasnosti od eksplozije rakete, a elektromagnetska vozila ne bi imala nikakve štetne emisije.
“Na Zemlji nema dovoljno čelika”
Trenutačno je jedna od najvećih prepreka za izgradnju svemirskog lifta materijal za kabel. Da bi izdržao ogromnu napetost, kabel bi morao biti poveće debljine u slučaju da je napravljen od materijala poput čelika. “Na Zemlji jednostavno nema dovoljno čelika za svemirsko dizalo”, rekao je Johnson.
No, Ishikawa navodi da bi Obayashi mogao koristiti ugljikove nanocijevi. Ovaj materijal je puno lakši pa bi svemirsko dizalo moglo biti manjeg obima. No, postoji jedna caka. Iako su nanocijevi vrlo čvrste, one su i jako, jako sićušne. Dodatno, za sada nisu proizvedene takve cijevi veće duljine. Najduža ugljikova nanocijev je imala samo nekih 60 centimetara.
Kabel za svemirski lift bi se morao protezati nekih 35.000 kilometara. “Dakle, ima još puno posla. Ali to ne znači da je nemoguće”, smatra Johnson. I Ishikawa je također spomenuo da će inženjeri možda morati napraviti potpuno novi materijal.
Materijal nije jedini problem
Postoje i drugi problemi osim nedostataka pravog materijala. Na primjer, uže svemirskog dizala bilo bi pod takvom jakom napetosti da bi bilo sklono pucanju, smatra Johnson. Mogao bi ga uništiti udar groma ili druge vremenske nepogode poput tornada ili uragana.
Baza na ekvatoru bi smanjila vjerojatnost uragana, ali bi i dalje morala biti na otvorenom oceanu kako ne bi bila laka meta teroristima. “Ove probleme ne može riješiti samo jedna tvrtka. Potrebni su nam partneri. Naravno, bitno je i prikupljanje sredstava”, rekao je Ishikawa.
“Izgradnja svemirskog lifta do 2050 nije niti naš cilj niti obećanje, ali tvrtka još uvije okvirno cilja taj datum”, dodao je. “Mislim da su ove vremenske procjene optimistične”, rekao je Johnson, “čak i pod pretpostavkom da dođe do razvoja novih tehnologija”.