“Pitala sam se kako sam tako slaba? Kako se u meni sve odjednom bori. A vidim druge žene imaju osmijeh. Kako one mogu, a ja ne mogu”. (Zapisi o nama)
Ovo mi je kao novinarki jedan od najizazovnijih i najtežih, ako ne i najteži tekst koji sam pisala. Činjenica da nisam književni kritičar ne znam da li olakšava ili otežava storiju o jednoj ženi i jednoj knjizi, a onda i o dubini te žene te višedimenzionalnosti jedne knjige.
Tu mladu ženu teško je predstaviti i ne znam kojim redom. Eldina Zolj-Balenović je mikrosvijet, majka, supruga, sestra…, novinarka, spisateljica, drugarica, veliki humanista, ne propušta organizaciju humanitarnih bazara u našem gradu, pomaže slabim i nemoćnim, a ni utakmice u Dolini ćupova svog Želje, za koji zdušno navija, redovno prati…
Eldina je i lavica, kako se interno nazivaju članice udruženja Renesansa koje okuplja oboljele i liječene žene koje su se izborile ili se još bore s karcinomom dojke. To joj je druga kuća, mirna luka.
Ali, ne, ovo nije priča o karcinomu, ovo nije priča o sažaljenju, o slabosti, ovo nije priča o smrti… Ovo je priča o lavovskoj borbi žena koje gledaju smrti u lice, onima koje se bore i, nažalost, o onima koje su izgubile bitku. Ovo je priča o borbi za život, prenosi Raport.
Eldina je napisala knjigu “Zapisi o nama”.
Šta znači to o nama? Ko su to oni ili ko smo to mi?
Ova knjiga nije samo slika onoga kroz šta te žene prolaze, nije samo podrška onkološkim pacijentima u borbi protiv zloćudne bolesti, ona je poruka svijetu bez empatije, razbija predrasude, dokazuje da kancer nije prelazan, da možeš
stati, čuti, zagrliti oboljelu osobu, neće ti ruka otpasti, a pričinit ćeš joj radost, dati snagu, izmamiti osmijeh… A nekome je čak i taj osmijeh napor, ali će da ga podnese.
Knjiga je vodič, vapaj da budu vidljive. Kako autorica navodi, te žene traže lijepu riječ, traže pravu riječ. “Zapisi o nama” je i poruka svima nama.
Okosnicu romana čine tri žene koje su se lavovski borile protiv nadmoćnijeg neprijatelja i, nažalost, izgubile rat.
Potpisujem riječi kolegice novinarke Edine Kamenice, jedne od promotorki ove knjige, koje sam čula na promociji održanoj u prepunj sali KSC-a Vogošća, da knjiga nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Ali nikoga.
Jer, stanimo malo. Kako ostati ravnodušan kad ti se otvore vrata spoznaje jednog svijeta za koji znaš, a o kojem nisi razmišljao, jer je barem kod nas ono pomjeri se s mjesta, odmahujemo rukom, ne želimo ni znati, a ni slušati o životu oboljele osobe.
Možda nam je najveći domet s vremena na vrijeme poslati poruku sastavljenu od šest slova i jednog interpunkcijskog znaka: “Kako si?” misleći da smo učinili nešto lijepo. E, pa nismo. Briga preko poruka ne znači puno. Treba im toplina riječi, jaka misao, vrijeme, zagrljaj…
Kamenica će kazati da je autorica napisala knjigu da bi razbila strahove i iluzije te predstave koje okolina ima o bolesti, ali i one strahove koje same bolesnice imaju o sebi.
Brdo zaborava
“Eldina je shvatila i to da nije slaba ako i plače i zato su ovi njeni zapisi neizgovorena riječ, pa i plač naših majki, sestara, tetki, prijateljica, kolegica. Drugi, ništa manje važan razlog zbog kojeg je odlučila pisati jeste njena želja da time pobijedi zaborav, to brdo zaborava pod kojim mnogi po drugi put prođu. Autorica neće to da dozvoli”, precizna je Kamenica.
Dodaje da svaka od njih život ne shvata zdravo za gotovo, nego svaki trenutak pojmi kao najdragocjeniji dar Boga. “Saslušajte nas, čujte nas, osjetite nas, pomozite nam!”.
“Po stotinu puta provirite u dječiju sobu, gledate djecu dok spavaju, slušate njihovo disanje, želite da ih se nagledate i naslušate za sto života. Želite da upijete njihov miris, njihove misli, snove, a kada ih grlite, želite da se ruke urežu oko njihovog vrata kako bi vaš zagrljaj vječno osjećali i pamtili i ne bi željni ostali. Nikada, nijednog trenutka ne prestajete razmišljati, svjesni ste prolaznosti svega, svjesniji ste vrijednosti svega.” (Zapisi o nama)
“Koliko god svjedočila o mraku suzama, smrti, jeste jedna od najupečatljivijih oda životu na koje sam naišla. Eldina i sve njene lavice, kako tepa članica udruženja Renesanse, žive život više nego mnogi zdravi ili samo naizgled zdravi. Naučimo makar to od njih”, zaključila je Edina Kamenica.
Lavice iz “Zapisa”
Iako su, kako sam navela, u središtu priče tri žene, neoprostivo bi bilo ne pomenuti da se i mnoge druge lavice pominju u “Zapisima”.
“Sa svakom heroinom koja je pomenuta u knjizi otišao je i dio moje duše”, kazala je Enida Glušac, promotorica knjige, predsjednica Renesanse, koja i sama onkološki pacijent, broji svoje članice udruženja, kojih je sve više, ali i sve manje.
Za Eldinu kaže da ni u jednom trenutku ne pominje svoju patnju, svoje trnje kroz koje prolazi, već je zahvalna za sve ruže koje je kroz to trnje imala sreću upoznati.
“Rak je užasno teška i podmukla bolest, ali ako je on bio cijena da u moj život uđu Eldina i stotine drugih žena koje sam zbog raka upoznala, onda je vrijedilo platiti tu cijenu”, reći će Enida Glušac.
Jedna od tri heroine koje će zauvijek ostati da se bore u “Zapisima o nama” jeste i Jasmina Ušanović, koja je preselila ove godine na bolji svijet sa samo 50 godina.
Njen suprug Alen zna kroz kakvo je trnje prošla njegova porodica.
Napisao je da je knjigu pročitao davno, poslije toga davno pročitao je još dva puta.
“Čitajući drugi put, proživljavao sam već proživljeno, čitajući, često sa zastajao i razmislio o tek pročitanoj rečenici i pomislio: ‘Bože dragi , kao da je moje misli i moje preživljeno prenijela na papir’”, kazat će Ušanović.
Nevidljivi protivnik
Poručio je svim lavicama da prije isteka treće runde “budete te koje će iz ringa izaći podignutih ruku, da budete te koje će nokautom poraziti tog nevidljivog protivnika i rukavice okačiti o kiln”.
Promotrica Imela Kašibović sestra je još jedne lavice koja je izgubila bitku sa životom i sistemom. Amila.
“Sva naša nadanja, strahovi, putevi sabrani su u jednu knjigu. I ja sam opisana”, istaknut će Kašibović.
Zahvalila je Eldini što je knjigu uspjela opisati kako to ustvari izgleda. Ko su ustvari žene s karcinomom dojke.
“To su one koje najjače grle, najviše vole, one koje su uvijek tu, one koje se najglasnije smiju. E, to smo mi”, obasnit će Kašibović i time dati odgovor na pitanje: Ko smo to mi?
Dodala je da je pored svoje borbe, našla način da” sačuvamo od zaborava sve naše sestre, prijateljice, majke… kojih nema”.
“Moja mama, sestra i ja također smo oboljele od karcinoma dojke. Svake godine jedna od nas dobijala je dijagnozu. Zvuči nevjerovatno, ali tako je. U međuvremenu, izgubila sam i oca. Ostale smo nas tri da se borio sa dijagnozama i sistemom zvanim država. Sestri se karcinom razvio 2021, ali s metastazama na kostima. Predložen joj je pamrtni lijek koji je na listi čekanja, štovmi zovemo lista umiranja. Moja Amila ga je čekala i dočekala, ali kasno. Prošle godine bolest se meni vratila, a Amili se stanje pogoršalo i ona je izgubila životnu bitku 25. marta”, ispričat će priču Imela Kašibović.
Recenzentica “Zapisa” i psihoterapeutknja Mahira Poljak iz ličnog, ali i stručnog ugla komentirala je roman.
Beskrajna borba
“Iskustvo beskrajne borbe s karcinomom dojke, ljubav, nadnaravna snaga, energija da se boriš u svoje ime, u ime svih žena koje prolaze kroz istu životnu priču pokazatelj su da je naša Eldina Zolj-Balenović lavica, prva među jednakima”, reći će Mahira Poljak.
Kazat će i da “Zapisi o nama” nisu samo skup posebno ispisanih misli i osjećanja žena oboljelih od raka dojke, “najsretniji su nam poklon i zalog svima nama”.
“Ova priča od čitaoca zahtijeva određenu zrelost, jer ona te lomi, rastavlja na dijelove…”, objasnit će Mahira Poljak.
Vječita borba
Antonius Blok: Ko si ti?
Smrt: Ja sam Smrt.
Antonius Blok: Došao si po mene?
Smrt: Već te dugo pratim.
Antonius Blok: Znam.
Smrt: Jesi li spreman?
Antonius Blok: Tijelo mi je spremno, ali ja nisam.
(Sedmi pečat, Ingmar Bergman)
Scena.ba
