Dok se čekaju procedure i ugovori, djeca s teškoćama u razvoju gube dragocjeno vrijeme, a njihove obitelji preuzimaju odgovornost koja bi trebala pripadati sustavu.
Za većinu djece početak školske godine znači uzbuđenje, povratak među prijatelje i upoznavanje učitelja. Za brojne roditelje djece s teškoćama u razvoju on donosi neizvjesnost: hoće li njihovo dijete dobiti asistenta, kada će asistent početi raditi i hoće li biti dovoljno osposobljen za pružanje potrebne podrške?
Dok se provode administrativni postupci, čekaju odobrenja i potpisuju ugovori, dijete mora krenuti u školu. Ne za mjesec ili dva, nego istoga dana kada i njegovi vršnjaci.
Unatoč tome, neka djeca početak nastave dočekuju bez asistenta, iako je potreba za takvom podrškom poznata mnogo ranije. Na asistenta čekaju tjednima, mjesec, dva ili čak duže.
Za dijete kojem su potrebni struktura, sigurnost, pomoć u komunikaciji i podrška pri uključivanju u nastavu to nije samo administrativno kašnjenje. Ono može značiti otežanu prilagodbu, preopterećenost, strah, neprihvaćanje škole i gubitak dragocjenog vremena za učenje i povezivanje s vršnjacima.
Roditelji su postali kadrovska služba sustava
Umjesto da postoji uređen sustav koji će pravodobno pronaći, odabrati i pripremiti asistenta, roditelji su često prisiljeni sami tražiti osobu koja će biti uz njihovo dijete.
Raspituju se među poznanicima i studentima, objavljuju pozive na društvenim mrežama i pokušavaju pronaći nekoga tko je dostupan i spreman prihvatiti posao. Kada pronađu odgovarajuću osobu, ponovno slijede procedure, odobrenja i čekanje ugovora.
Roditelji tako, uz svakodnevnu brigu o djetetu, terapije, liječničke preglede, putovanja i poslovne obveze, preuzimaju još jednu odgovornost koja ne bi smjela biti njihova.
Roditelji trebaju biti partneri sustava, ali ne bi trebali biti osobe koje same pronalaze kadrove bez kojih njihovo dijete ne može ravnopravno sudjelovati u nastavi.
Dobra volja nije zamjena za edukaciju
Dodatan je problem to što pojedini asistenti započinju rad bez odgovarajuće edukacije, stručnog usmjeravanja i kontinuirane podrške.
Dobra volja i želja da se pomogne važne su, ali same po sebi nisu dovoljne za rad s djetetom koje ima specifične komunikacijske, senzorne, emocionalne ili ponašajne potrebe.
Asistent bez potrebne pripreme može se naći u situacijama koje ne zna prepoznati, spriječiti ni primjereno riješiti. Možda neće znati kako podržati komunikaciju, prepoznati senzorno preopterećenje, reagirati na izazovno ponašanje ili pomoći djetetu bez stvaranja ovisnosti o svojoj podršci.
Tada posljedice nedovoljno uređenog sustava ponovno snosi dijete.
Asistent ne bi trebao biti samo osoba koja fizički sjedi pokraj učenika. Njegova je uloga omogućiti djetetu praćenje nastave, sudjelovanje među vršnjacima, osjećaj sigurnosti i postupno osamostaljivanje. Za tako odgovoran posao potrebni su jasni kriteriji, početna edukacija, stručna podrška i kontinuirano praćenje rada.
Kada nema asistenta, roditelj zauzima njegovo mjesto
Kada asistent nije osiguran, pojedini roditelji dolaze u školu i sjede u učionici uz svoje dijete. To čine jer ne žele da ono ostane kod kuće, izgubi nastavu ili bude izloženo situacijama u kojima nema potrebnu podršku.
Međutim, roditelj u školskoj klupi nije dokaz uspješne inkluzije. To je znak da sustav nije pravodobno osigurao ono što je djetetu potrebno.
Dok roditelj boravi u učionici, postavlja se pitanje njegova radnog mjesta, prihoda, drugih obiteljskih obveza i egzistencije cijele obitelji. Istodobno, stalna prisutnost roditelja može otežati djetetovo osamostaljivanje i prirodno uključivanje u razred.
Roditelji na takvo rješenje ne pristaju zato što ga smatraju dobrim, nego zato što često nemaju drugog izbora.
Ako dijete može pohađati nastavu samo pod uvjetom da roditelj napusti svoje obveze i sjedne s njim u školsku klupu, tada odgovornost sustava nije ispunjena – samo je prenesena na obitelj.
Inkluzija se priprema prije prvog školskog zvona
Potreba za asistentom ne pojavljuje se iznenada prvoga dana škole. Podaci o djeci i njihovim potrebama najčešće su poznati mjesecima ranije. Zato se postupci izbora, edukacije i angažiranja asistenata moraju završiti prije početka nastave.
Asistent bi prije ulaska u učionicu trebao upoznati dijete, njegove potrebe, obitelj, učitelja i stručni tim. Mora znati što se od njega očekuje, koje su granice njegove uloge i kome se može obratiti kada mu je potrebna stručna pomoć.
Potreban nam je sustav u kojem će asistenti biti osigurani pravodobno, izabrani prema jasnim kriterijima, obvezno educirani i kontinuirano podržani u svom radu. Potrebno je predvidjeti i brzo rješenje kada asistent ne odgovara potrebama djeteta ili iz određenog razloga ne može nastaviti raditi.
Dijete ne smije ostati bez podrške dok odrasli rješavaju administraciju.
Pitanja na koja roditelji zaslužuju odgovor
Zato javno pitamo nadležne:
- Koliko još djece mora započeti školsku godinu bez asistenta, iako je njihova potreba za podrškom poznata mjesecima ranije?
- Zašto su roditelji prisiljeni sami tražiti asistente i preuzimati odgovornost koja pripada sustavu?
- Tko je odgovoran za izbor, edukaciju, stručno usmjeravanje i praćenje rada asistenata?
- Je li prihvatljivo da osoba započne rad s djetetom bez odgovarajuće pripreme i bez stručnjaka kojem se može obratiti za pomoć?
- Je li prihvatljivo da roditelj mora napustiti svoje radno mjesto i sjediti u učionici kako njegovo dijete ne bi ostalo bez nastave?
- Zašto se postupci pokreću i završavaju tek nakon početka školske godine, iako su potrebe djece poznate mnogo ranije?
- Koji će konkretni koraci biti poduzeti kako sljedeću školsku godinu nijedno dijete ne bi dočekalo bez potrebne podrške?
Ova pitanja nisu poziv na sukob niti traženje pojedinačnog krivca. Ona su poziv na odgovornost, razgovor i pronalaženje trajnih rješenja. Roditelji imaju pravo dobiti jasne odgovore, konkretne mjere i rokove za njihovu provedbu.
Djeca ne mogu čekati da se sustav organizira
Ovo nije pitanje dodatne pogodnosti niti povlastice. Riječ je o pravu djeteta na obrazovanje, sigurnost, podršku i ravnopravno sudjelovanje u školskoj zajednici.
Kada dijete mjesecima čeka asistenta, ono ne čeka samo jednu osobu. Čeka priliku da prati nastavu, razumije što se od njega očekuje, osjeća se sigurno i pripada svome razredu.
Kada roditelj mora sjediti u školskoj klupi kako bi njegovo dijete moglo pohađati nastavu, tada nije zakazao roditelj. Zakazao je sustav koji podršku nije osigurao na vrijeme.
Inkluzija ne počinje dokumentom, odlukom ni obećanjem. Počinje onda kada dijete prvoga dana škole u učionici dočeka educirana osoba i podrška koja mu je potrebna.
Djeca ne mogu čekati mjesecima. Njihovo obrazovanje, razvoj i djetinjstvo događaju se sada.
U ime roditelja djece s teškoćama u razvoju s područja Županije Središnja Bosna
Scena.ba
