Književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski i jedan od najboljih europskih pisaca 20. stoljeća, Miroslav Krleža, umro je na današnji dan 1981. godine. Krleža je pisao drame, kritike, eseje, romane, feljtone, pjesme, ali i vodio mnogobrojne polemike. U političkom smislu bio je ljevičar, blizak vlasti kojoj je povremeno služio kao ideolog na području umjetničkog stvaralaštva. Dobro je znana priča o prijateljstvu prvog čovjeka Jugoslavije Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže.
Iako su obojica bili gorljivi komunisti, između njih su postojale brojne razlike, kako u karakteru, tako i u svjetonazoru, pa i obrazovanju. Krleža je od Tita bio stariji samo godinu dana. Tito je svoje tinejdžerske godine proveo izučavajući obrt za tokara, dok je Krleža pohađao klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Tito je nakon što je stekao obuku u obrtu putovao po Austrougarskoj u potrazi za poslom, a redovno se priključivao radničkim štrajkovima. Krleža je pak upisao kraljevsku mađarsku vojnu Licejsku akademiju, ali ju nije završio.
“Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stub. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za komuniste zato što nisam došao u partizane. Za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik”, govorio je Krleža. Mnogi se slažu da je najveći hrvatski pisac ikada, a neki ga pretvaraju u Titovog mezimca i “dvorskog pisca”, iako je i sam često isticao da nigdje ne pripada. Donosimo priču kako je najveći hrvatski pisac postao veliki prijatelj diktatora.
Prvi susret
Zanimljivo je da su obojica 1915. uoči Prvog svjetskog rata unovačeni u austrougarsku vojsku i poslani na frontu u Galiciji (u današnjoj Poljskoj). Tito je zarobljen u ruskom napadu, a Krleža vrlo brzo odlazi iz vojske zbog lošeg zdravlja. Dok je Tito išao od jednog do drugog zarobljeničkog kampa, Krleža je išao od jedne do druge vojne bolnice, gdje je počeo pisati.
Iako su služili na istom frontu, Tito i Krleža nisu se upoznali u austrougarskoj vojsci. Prvi put su se susreli 1920. godine u Radničkom domu u Zagrebu, na adresi Ilica 55, gdje je Krleža držao predavanje o značenju revolucije. U publici je bio i mladi Tito, koji se toliko oduševio predavanjem da je nakon njega prišao Krleži i rekao da prati njegovo stvaralaštvo. Kako se Tito nedavno vratio iz Rusije zaintrigirao je književnika te ga je on pozvao na piće.
Tito je Krleži rekao da redovno čita njegov časopis Plamen, a Krležu su zanimale vjesti iz komunističkog “kozmopolisa”. Tim razgovorom u gostionici otpočelo je njihovo prijateljstvo koje je preživilo Titov uspon na moć i Krležino skretanje u “trockizam”.
Učitelj Titu
Nakon tog prvog susreta Tito i Krleža će se često družiti. Krleža se u Partiju učlanio prije Tita i Tito ga je navodno smatrao mentorom. Krleža je govorio na sastancima Komunističke partije, a Tito je s obožavanjem slušao te govore. Tito ga je cijenio i jer je sve što on nije, intelektualac, erudit, književnik, poliglot.
Divljenje koje je Tito iskazivao prema Krleži može se svesti na to da je jednom prilikom rekao da je Krleža njegov učitelj, a da je on učenik. Krleža u doba Kraljevine SHS piše srpskom ekavicom, a česti motivi njegovih dijela su revolucija i komunizam. Međutim Krleža je odbijen Staljinovim okrutnim politikama, pogotovo čistkama političkih neistomišljenika te se zbog toga udaljava od doktrine komunizma.
Radi tog razočaranja komunizmom Krleža se posvađao s većinom hrvatskih komunista te je odbio poziciju potpredsjenika AVNOJ-a koju su mu nudili. Istovremeno Tito se penje u Partiji i dolazi do mjesta pozicije glavnog sekretara.
Deklaracija o položaju hrvatskog književnog jezika
Krleži su državne vlasti za vrijeme NDH nudile različite pozicije, od mjesta profesora književnosti na Zagrebačkom sveučilištu do funkcije upravitelja Sveučilišne knjižnice. Nudili su mu i da urednički poziciju neutralnog časopisa koji bi mogao voditi iz Švicarske. Međutim Krleža s vlastima NDH jednostavno nije htio imati posla i odbijao je svaku njihovu ponudu. Za to vrijeme Tito je vodio narodno oslobodilačku borbu i uskoro je zauzeo vlast u zemlji.
Nakon uspostave SFRJ Krleža se vraća partijskim aktivnostima te osniva Jugoslavenski leksikografski zavod, tada praktički jedinu jugoslavensku instituciju u Hrvatskoj. Međutim Krleži se nije vidjela kontrola nad kulturom koju je Titov režim u početku pokušavao ostvariti. Krležu se u to vrijeme moglo okarakterizirati kao “liberalnog komunista”.
Presudan potez tad će biti to što je Krleža 1967. godine potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Većina potpisnika Deklaracije bili su javno ismijani i praktički izopćeni iz društva jer se smatralo o nacionalističkom potezu, na koji se tad gledalo s prezirom. Da nije bio Titov prijatelj, Krleža bi se vjerojatno nakon potpisivanja Deklaracije mogao pozdraviti s karijerom, a da Krleža nije podržavao Deklaraciju, njeni potpisnici bi vjerojatno bili uhićeni.
Druženja na Brijunima
Titova i Krležina obitelj često su se družile u Titovu ljetnikovcu na Brijunima. Krležina supruga Bela bila je kazališna glumica, a Titova supruga Jovanka, rođena Budisavljević, imala je čin potpukovnice JNA, ali je uglavnom bila kućanica.
Na Brijunima žene su uživale na plaži, dok su Tito i Krleža igrali šah ili razgovarali. Krleža se osim s Titom u to vrijeme družio i s drugim poznatim ličnostima, među kojima su bili i Ljubo Babić i Milan Begović.
Krležini međutim nisu bili imućni, štoviše živjeli su u siromaštvu. Bela je radila cijeli život, a Krleža je prvi stalni posao stekao tek 1950. godine osnivanjem Leksikografskog zavoda. Krleža je tu i tamo zarađivao od objavljivanja članaka, ali slavu je stekao tek u 1960.-ima, kad je počeo dobro zarađivati od tekstova.
Scena.ba
