Ima li ikoga tko ne zna priču o Titanicu? Zlosretni brod potonuo je nakon sudara sa santom leda u travnju 1912., odnoseći više od 1500 života, i otad leži na dnu Atlantika, na dubini od skoro 3800 metara. Otkako je olupina otkrivena 1985. posjećivale su je ronilice, spašeno je i ponešto predmeta, no nove fotografije ukazuju na nešto drugo: Titanic se nezaustavljivo raspada.
Najnovije fotografije s olupine koja leži 640 kilometara od Newfoundlanda, koje je nedavno objavio BBC, otkriva razmjere raspadanja. Najviše se to vidi na slikama pramca broda, na kojem u odnosu na prije nekoliko godina nedostaje dobar komad ograde. Posljedica je to ekstremnih uvjeta na dnu oceana, od tlaka na velikoj dubini, preko struja na dnu mora, do bakterija koje se hrane željezom. Istodobno, sam brod utječe na okoliš i morski život oko olupine.
Prilikom potonuća Titanic se raspao na dva dijela, pramčani i krmeni, na dnu su udaljeno oko 600 metara. Između njih je ogromna količina predmeta, od imovine putnika do dijelova legendarnog broda, najviše oko krmenog dijela koji je znatno više oštećen udarom o dno nego što je slučaj s pramcem koji je sporije tonuo. Osim toga, krmeni dio je i prilikom tonjenja imao netaknute zračne komore, pa je pritisak prema dnu izazvao prskanje trupa i rasuo unaokolo sve što je bilo unutra.
Na dnu, Titanic je izložen ogromnom tlaku od oko 400 bara, isto toliko puta većem od onog na površini. S obzirom da više nema zraka u ‘džepovima’ neće biti novih implozija, ali je najveći neprijatelj trupa njegova težina od 52 tisuće tona. Primjećene su velike pukotine i ulegnuća na čeličnim pločama trupa, kao i kolabiranje paluba.
Stoga se može očekivati da će u budućnosti polako propadati prepoznatljiva silueta olupine, dosadašnje ekspedicije otkrile su osim propadanja ograde i urušavanje stropa u kapetanovoj kabini. Trup najviše nagriza korozija, pa čelične ploče i drugi nosivi elementi postaju sve tanji.
S obzirom na mjesto na kojem se nalazi, korozija je sasvim očekivana, no na ovoj dubini procesi su drukčiji od onih na zemlji gdje kisik i voda stvaraju đželjezni oksid. Umjesto toga, na Titanicu većinu korozije proizvode bakterije.
Naime, olupina je prekrivena slojem bakterije, morskih gljivica i drugih mikroorganizama koji se hrane trupom. U početku je glavna ‘hrana’ mikrobima bila ogromna količina tkanine i namještaja, no s vremenom su se pojavili i znatno ekstremniji organizmi, možda oslobođeni i udarom olupine o morsko dno.
Oni koji su se spuštali do broda primijetili su strukture nalik stalaktitima, nastalim od oksidiranog metala, unutar kojih žive kolonije mikroorganizama. Kad su znanstvenici odlomili jednu od tih tvorevina 1991., uspjeli su je iznijeti na površinu u hermetički zatvorenom kontejneru. U njoj su kasnije otkrili neke vrste bakterija koje su dotad bile sasvim nepoznate, i koje su prikladno dobile latinsko ime Halomonas titanicae, a koje sadrže gene kojima razaraju željezo, te sumpor koji se u morskoj vodi pretvara u sumpornu kiselinu koja također nagriza željezo. Istodobno – kao dokaz kako se priroda prilagođava ‘uljezu’ – na taj način se u morsku vodu ispušta željezo kojim se hrane drugi mikrobi.
No, na Titanicu je otkrivena još jedna neobična pojava, zapažena tijekom ekspedicije koju je 2005. vodio filmski redatelj, autor velikog hita o potonuću broda James Cameron, o čemu je kao suautor objavio i znanstveni rad u časopisu Science Direct. Uz pomoć ronilice s daljinskim upravljanjem ustvrdio je da su površine od tikovine i mahagonija u kupelji neobično dobro očuvane, najviše zbog toga što je taj prostor duboko u unutrašnjosti broda, uz manju prisutnost kisika. Zbog toga se tamo nisu naselile bakterije i drugi mikrobi koji bi nagrizli drvo. Istodobno, unutar luksuzne brodske Turske kupelji našli su nakupine korozije koje je Cameron nazvao ‘cvijet hrđe’, te tvorbe visoke su i do metar i pol, i sve su okrenute u istom smjeru, prateći Zemljin magnetizam. U njima su našli neobične mikroorganizme koji u sebi imaju nanokristale željeza koji ih ‘poravnavaju’ s magnetskim poljem.
Ogromna količina željeza koju je Titanic donio na morsko dno stvorila je i neobičan ekosustav oko olupine. Kako se metal razgrađuje u okolnu morsku vodu, tako je obogaćuje hranjivim tvarima za razne oblike života na tako velikim dubinama. Otud u okolici olupine toliko morskih zvijezda, spužvi, koralja, morskih krastavaca… I, naravno, kolonija ‘željeznih bakterija’ koje ‘udišu’ željezo u nedostatku kisika.
Procjenjuje se da Titanic dnevno gubi od 130 do 200 kilograma željeza. Tim tempom željezno na pramčanom dijelu potpuno će se razgraditi za 280-420 godina. No, neki drugi čimbenici mogli bi i ubrzati taj proces, posebno podmorske struje, bez obzira što na toliko dubini nisu toliko jake kao na površini. Velike količine vode pokreću vjetrovi na površini, plima i oseka, te razlika u gustoći vode koju izazivaju promjene u temperaturama i salinitetu.
Tako će polako nestajati tragovi jedne od najvećih pomorskih katastrofa u povijesti, pa i neki ikonični, široko poznati prizori poput predvorja s velikim stepeništem. No, potrajat će još nekoliko stoljeća.
Scena.ba
