Dok Srbija u partnerstvu s izraelskim obrambenim gigantom pokreće proizvodnju borbenih dronova vrijednu 1,6 milijardi dolara, nekadašnji giganti namjenske industrije u Mostaru i Vitezu prepušteni su propadanju.
Zdenko Lučić, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kojeg podržava koalicija „Hrvatska petorka“, oštro je reagirao na uništavanje obrambenog sektora u Bosni i Hercegovini. Lučić upozorava na pogubne poteze Dragana Čovića, ističući kako su propuštene povijesne prilike za obnovu mostarskog „Sokola“ i proizvodnje u Vitezitu, čime su izravno ugroženi gospodarski i sigurnosni interesi Hrvata u BiH.
Tko snosi odgovornost za gubitak strateških tehnologija i kakve posljedice to ostavlja na budućnost zemlje?
OBJAVU PROČITAJTE U NASTAVKU:
Mediji ovih dana javljaju da će Srbija u Šimanovcima nedaleko od Beograda sredinom rujna otvoriti pogon u kojem će se proizvoditi borbeni dronovi, napredni bespilotni sustavi i tehnologija elektroničkog ratovanja. Sve to u partnerstvu s izraelskim obrambenim divom Elbit Systems koji će imati 51 posto, a srbijanski državni proizvođač oružja SDPR 49 posto vlasništva. Posao je vrijedan oko 1,6 milijardi dolara.
Dok Srbija dovodi vrhunsku izraelsku vojnu tehnologiju i gradi vlastitu proizvodnu bazu, Hrvati u BiH, ali i zvan nje, trebaju se prisjetiti još jednog „menadžerskog uspjeha“ Dragana Čovića. Proteklih godina izraelski državni obrambeni i zrakoplovni div Israel Aerospace Industries (IAI) bio je zainteresiran za proizvodnju u mostarskom Sokolu. Naime, IAI proizvodi bespilotne letjelice, zrakoplove, projektile, satelite i sustave protuzračne obrane. Umjesto da se takav interes pretvori u strateško partnerstvo i novu industrijsku perspektivu Mostara i BiH, prilika je propala.
Čović je na sastanku održanom u travnju 2023. u Mostaru uz njegovo klasično muljanje odbio dogovoriti se s predstavnicima IAI-ja, koji su bili spremni uložiti kapital i znanje te ponovno oživjeti proizvodnju u Sokolu. Međutim, Čović je imao druge interese i planove. Njemu je isplativije polako krčmiti i rasprodavati uzurpiranu imovinu Sokola. Jedva je uništio i onu staru proizvodnju, što će mu sada nova.
Slična je priča i s Vitezitom, nekadašnjim industrijskim divom koji je bio strateški važan za opstanak i sigurnost Hrvata Srednje Bosne. Vitezit je proizvodio raketno gorivo i eksplozive te zapošljavao tisuće ljudi, a njegova tehnologija i industrijsko znanje, umjesto da budu sačuvani i razvijani u BiH, završili su pod nerazjašnjenim okolnostima u Srbiji.
Za hrvatski narod Srednje Bosne to nije samo gospodarski promašaj nego i izdaja vlastitih strateških interesa. Dok su se zaklinjali u hrvatstvo, Čović i ortaci dopustili su da ključni, strateški važni industrijski kapaciteti i znanje odu u Srbiju, što predstavlja strateški promašaj i sigurnosni rizik i za Hrvate u BiH, za BiH i za Hrvatsku. Toliko o Čovićevoj političkoj viziji i menadžerstvu. Stare veze i stari dugovi nameću obveze koje javnost još nije u stanju sagledati.
Čović je nedavno u stanju nervnog rastrojstva u jednoj izjavi spominjao „ratne profitere“, „udbaše“ i „kosovare“ – od uzbuđenja je zaboravio da su „Kosovari“ stanovnici Kosova, a djelatnici i suradnici Organa bezbednosti, odnosno vojne kontraobavještajne službe JNA (KOS) su se zvali Kosovci. Ma nije on to zaboravio nego se pravio nevješt. Kao da nikada o tome i o drugim „bezbednosnim temama“ nije drugarski razgovarao s kapetanom Nikolom Marićem koji je brinuo o bezbjednosti i kontraobavještajnoj zaštiti Sokola. Zna on dobro tko su udbaši, dovoljno je samo da se okrene oko sebe, a što se kosovara, pardon kosovaca tiče, treba se samo pogledati u ogledalo piše u njegovoj objavi!
Scena.ba
