Na međunarodnom simpoziju o 80 godina nakon Bretton Woodsa u Hangzhou prošlog svibnja predložio sam Globalni plan zelenog razvoja juga, koji su neki mediji kasnije prozvali Kineski zeleni Marshallov plan. Prijedlog uključuje tri cilja: pomoć zelenom razvoju zemalja u razvoju, širenje ukupne kineske potražnje i jačanje kineskog globalnog vodstva. Kao i izvorni Marshallov plan, ovaj plan osigurao bi mnoge komercijalne kredite i ulaganja, zajmove za politiku i državnu pomoć.
Inspirirale su me nedavne rasprave o kineskom višku kapaciteta u ključnim zelenim industrijama: električnim vozilima, litijevim baterijama i solarnim pločama. Tijekom rasprave s profesorima pekinškog sveučilišta u travnju, američka ministrica financija Janet Yellen pokrenula je ovo pitanje i izrazila dvije zabrinutosti: da kineski višak kapaciteta djeluje kao rezultat državnih subvencija i da je dosegao razmjere koji remete međunarodna tržišta. Mjesec dana kasnije Sjedinjene Američke Države najavile su stopostotne carine na električna vozila iz Kine.
Prekapacitiranost
Definiranje “prekapacitiranosti” može biti kontroverzno. Kao što su neki kineski stručnjaci istaknuli, ako kineske kompanije mogu prodavati svoje proizvode, bilo kod kuće ili u inozemstvu, nema “prekapacitiranosti”. Dakle, ako višak kapaciteta shvatimo kao slučaj kada ponuda premašuje potražnju, moglo bi biti korisno razlikovati domaći i globalni kontekst.
Ovdje su relevantna tri skupa čimbenika: makroekonomske neravnoteže, eksplicitno i implicitno subvencioniranje i veličina konkretne industrije. Domaći višak kapaciteta karakterizira cijelo razdoblje reformi Kine nakon 70-ih godina, jer je zemlja proizvodila više nego što je trošila, što dokazuje veliki suficit na tekućem računu. Prvi korak u rješavanju viška kapaciteta je, dakle, uravnoteženje tekućeg računa. Zapravo, kineske vlasti rade na tom cilju još od globalne financijske krize 2008. godine, poticanjem domaće potrošnje.
Amerikanci i EVropljani više su zabrinuti zbog eksplicitnih i implicitnih državnih subvencija, za koje tvrde da kineskim proizvođačima daju nepravednu prednost na međunarodnim tržištima. Ali eksplicitne kineske subvencije za električna vozila – uključujući izravne subvencije, smanjenje poreza i ekskluzivne licence – otprilike su prosječne među desetak zemalja analiziranih u radnom dokumentu iz 2022. godine, a manje su od onih koje su donijele norveška, američka, francuska i njemačka vlada.
Amerikanci i Evropljani su zabrinuti
Implicitne subvencije – smanjeni faktorski troškovi – manje su transparentne. U govoru u srpnju o “kineskoj prekapacitiranosti i globalnom gospodarstvu”, podtajnik američkog ministarstva financija za međunarodne poslove Jay Shambaugh citirao je analizu Centra za strateške i međunarodne studije koja je procijenila da kineske implicitne subvencije iznose oko pet posto BDP-a – deset puta više nego u SAD-u, Japanu i nekim drugim zemljama.
Iako su ove brojke slične onima koje sam pronašao u vlastitom istraživanju prije otprilike 15 godina, tumačenje Shambaugha i CSIS-a je pogrešno. Kinesko iskrivljavanje faktorskih troškova nije osmišljeno kao dio industrijske strategije, već kao tranzicijska politika, a većina potpore otišla je državnim poduzećima. Ako ništa drugo, kineske zelene tehnološke kompanije u privatnom vlasništvu koje se natječu na međunarodnoj razini bile su u bitno nepovoljnijem položaju zbog ove politike.
Ipak, različiti “programi za promicanje ulaganja” koje su uvele lokalne vlasti omogućili su implicitne subvencije privatnim tvrtkama zelene tehnologije – na primjer, smanjene naknade za korištenje zemljišta. Stoga nedavna istraga Europske unije sugerira da subvencije omogućuju da se kineska električna vozila prodaju 20% jeftinije od modela proizvedenih u EU. No potpora lokalnih vlasti ubrzano opada, djelomično zato što se mnoge regije suočavaju s fiskalnim poteškoćama, a djelomično zato što je središnja vlada počela zabranjivati takve nepravilne i nezakonite subvencije.
Sve veće prepreke
Drugi je problem da je percipirani utjecaj kineskog viška kapaciteta preuveličan samom veličinom kineskog gospodarstva. Kina je ogromna zemlja, a njezina ekonomska politika nastoji koncentrirati ulaganja u određene sektore i industrije. To može stvoriti poteškoće kineskim trgovinskim partnerima. Poanta je, međutim, da je veličina kineskih sektora zelene tehnologije vjerojatno veći problem od subvencija.
Kina doista treba smanjiti utjecaj državnih smjernica na raspodjelu resursa i treba komunicirati s drugim zemljama kako bi kroz suradnju osigurala zajednički prosperitet. To je bio razlog mog prijedloga plana zelenog razvoja za globalni jug. Kina je već izgradila značajne proizvodne kapacitete u sektorima zelene tehnologije, ali se suočava sa sve većim preprekama na razvijenim tržištima.
Istodobno se zemlje u razvoju bore za unaprjeđenje vlastitih programa zelenog razvoja. Prema Ujedinjenim narodima, zemlje u razvoju trebaju ulaganja u obnovljivu energiju od oko 1.7 biliona dolara godišnje, ali su 2022. godine privukla izravna strana ulaganja u čistu energiju u vrijednosti od samo 544 milijarde dolara. Srećom, Kina ima tehnologiju, proizvodne kapacitete i kapital (komercijalno financiranje, financiranje politike i državnu pomoć) koji mogu popuniti ovu prazninu. To može potaknuti globalni zeleni razvoj, vlastito gospodarstvo i ojačati svoje međunarodno vodstvo, sve u isto vrijeme.
Zanimljivo je da je krajem avgusta Brian Deese, direktor Nacionalnog ekonomskog vijeća Bijele kuće od 2021. do 2023. godine, govorio o “Marshallovu planu za čistu energiju” i aludirao na činjenicu da Kina razmatra istu ideju. Idealno bi bilo kada bi dvije zemlje surađivale na ovoj inicijativi. Ali čak i kad bi svaka slijedila zasebne “Marshallove zelene planove”, dramatično bi se ubrzala globalna zelena tranzicija.
Scena.ba
