Iva Filipović imala je priliku razgovarati sa busovačkom književnicom Mirjanom Jezildžić za portal Scena.ba, te napraviti malu priču o velikoj ženi Busovače. Mirjana iznosi zanimljive detalje o samome dolasku u Busovaču, upoznavanju supruga, te različite životne situacije.
Mirjana Jezildžić rođena je 1956. godine u Fojnici. Osnovnu školu i Gimnaziju završila je u Kiseljaku. Po završetku redovnog studija na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, 1977. godine, uposlena je u Osnovnoj školi Kaonik, gdje je radila na mjestu nastavnice Hrvatskoga jezika.
”Moj otac je bio željezničar, a ja sam bila najstarije dijete. Njemu je bio cilj da ja što prije pronađem posao, da može ostalu djecu školovati, jer nas je bilo četvero djece. Pratila sam različite natječaje u tadašnjem ”Oslobođenju” i pronašla natječaj u Osnovnoj školi Kaonik u Busovači. Do tada nisam bila u Busovači, niti sam imala dojam kakvo je to mjesto. Međutim vođena šalama kako je ”Busovača na moru” ili kako je ”Busovača u inostranstvu”, kako se tada govorilo za Busovaču, ja sam se slabo obukla i krenula u Busovaču. Došla sam autobusom i dočekala me kiša. Toliko sam pokisla, da se moja obuća, tadašnje platnene espadrile, raspala. U školi sam od pomoćne radnice dobila neku zamjensku obuću i taj gest je mene jako dojmio.”- Mirjana navodi, te dodaje: ”Dok sam čekala autobus, za povratak kući, na autobusnoj stanici upoznala sam dvojicu mladića, koji su na šaljiv način me propitkivali o tome tko sam i odakle sam. Upitali su me da li sam se napila Busovačke vode, jer se tada govorilo da tko se napije Busovačke vode, na kraju i ostane u Busovači. Nasmijali su me, ali i odvratili moje misli da sam u tuđim cipelama, što je bila jako neugodna situacija za mene, što znači da sam doslovno gola i bosa tražila posao.” – kroz smijeh priča Mirjana.
Mirjana je dobila posao kao nastavnica Hrvatsko-Srpskog jezika, a normu je dopunjavala predajući Ruski jezik, koji je učila svaki dan do kasno uvečer. Kako je živjela u Kiseljaku, a zaposlila se u Busovači, vozarenje se nije isplatilo. Kako Mirjana kaže, bila je primorana pronaći smještaj u Busovači, što je na kraju i uradila. ”Moja gazdarica je bila divna žena. To je obitelj Aleksić, čijoj djeci sam predavala. Moj otac upoznavši tu divnu obitelj, pristao je da živim kod njih, no vikendom sam morala dolaziti kući. Neko vrijeme je to funkcioniralo, dok nije došlo vrijeme ”Radne akcije”. Tu sam upoznala svoga supruga Peru, no dobila i različite stomačne tegobe (gastritis).” – Mirjana otvoreno navodi sve detalje, kako bi čitateljima što vjerodostojnije dočarala svoj život, te navodi sljedeće:
”Za Busovaču su me vezali stari ljudi i običaji toga kraja. Ja sam došla kao djevojka koja traži posao, bez cipela, a prve poznanice su mi dale svoje cipele. Kasnije, kako su mi otkrili gastritis, te starije žene su uvijek pomagale, naročito sa alternativnom medicinom, prirodnim pripravcima i lijekovima.”
Radna akcija je znala biti i fizički naporna. Mnogi stariji čitatelji znaju da je tu riječ o različitim fizičkim poslovima. ”Osim poslova, imali smo i druženja, gdje su bili najčešće mladi ljudi iz različitih krajeva, jer je to bilo druženje Busovačke brigade.” – Mirjana kasnije, u sklopu Radne akcije, radi na Radio stanici, na kojem su se iznosila izvješća o tome kako je dan prošao i što se uradilo. Kasnije postaje dijelom uredništva šaljivih novina, kako su tada govorili zidnoga lista, ”Kramp ekspres”. To je bilo mjesto njegovanja kulturno-zabavnoga dijela i izvještavanja o aktivnostima na radnoj akciji.
Taj list je bio ideja Mirjaninog supruga, tada iskusnog brigadera Pere Jezildžića. ”Nas dvoje je zbližio taj list. Mada nitko nije vjerovao da hoće, jer na realizaciji časopisa, uvijek smo se svađali, da li oko ove ili one rečenice i slično, no rijetko smo se znali složiti oko nečega. No, očito su nas te okolnosti i spojile, jer smo se iste godine i vjenčali, na što su svi bili vrlo iznenađeni.” – kroz smiješak dodaje Mirjana.
Mirjana navodi kako kao mlada djevojka je imala različite planove oko svoga života. Međutim, kako to i obično biva, ulaskom u brak, većina planova otpada i stvaraju se novi planovi, jer pogledi na život su okrenuti drugačijim interesima, stvaranju obitelji.
Kasnije i u školi se postavlja radio stanica, gdje učenici uz mentorstvo nastavnice Mirjane, čitaju različite tekstove. ”Na taj način gledali smo svaki blagdan obilježiti, tako što se prekine nastava i učenici čitaju prikladan sadržaj”. Dok je radila u školama, Mirjana je aktivno vodila različite sekcije u školi, donijela zajedno sa učenicima različite nagrade školama. Međutim, u životu, kao i u poslu prošla je svašta. Kako sama navodi, znala je ostati bez norme, pa za nekoliko sati u školi voziti se 40ak km i više, što je zbog zdravlja bilo jako teško. ”Obraćala sam se i Ministarstvu, no nisam mogla Ministarstvu dokazati realno stanje, te sam čak i godinu dana bila bez plaće. A ono što je možda najviše poražavajuće u svemu jest činjenica da sam sa preko 37 godina staža, morala se prijaviti na natječaj i boriti sa mlađim kandidatima za svoj odlazak u mirovinu.”– emotivno priča Mirjana, te dodaje: ”Kada pogledam na stanje u školama danas i to kroz šta sam ja prošla i kroz to što pojedini prolaze u školama, moram reći da je meni prošla država bila puno bolja!”. Kroz priču je spomenula i neka neprijatna iskustva kolega prilikom zapošljavanja u škole i navela da je stanje u školama sve gore. No, sve te situacije Mirjanu nisu odvratili od toga da i pomisli otići i makar starost provesti negdje drugo.
”Nikada nisam poželjela otići nigdje drugo. Prije svega, ja sam osoba koja ne voli putovati, ne volim duga putovanja. Ne volim biti odsutna od svoje kuće i svoje obitelji. Mene su za Busovaču vezali ljudi, ta susretljivost ljudi, naročito starijih ljudi, ali i moj posao, djeca i roditelji te djece. Nikada nisam pomislila da odem negdje drugo. Busovaču sam zavoljela zbog ljudi, ali i zbog činjenice da sam tu zasnovala svoju obitelj i upoznala svoga Peru.”
Čak šta više, Mirjanu s razlogom oslovljavaju sa ”Gospođom”, jer iako je mirovinu zaradila u prosvjeti, Mirjana se često bavi različitim poljoprivrednim djelatnostima, pripravama različitih domaćih proizvoda, koje ponekad i prodaje. ”Živim na selu, uživam u blagodatima ovoga svijeta. Moja obitelj imala je jako turbulentan život, prošli smo svašta, no sada smo život i okruženje prilagodili nama i trudimo se sve negativno ostaviti po strani, te uživati u životu.”
Ono što posebno izdvaja Mirjanu Jezildžić je poezija. ”Ja dok pišem pokazujem da sam čovjek, jer moje emocije postaju vidljive i opipljive!” – kaže Mirjana.
Kako sama navodi, prvu pjesmu je napisala u Osnovnoj školi, pjesma ”Pemba” koja je prevedena na romski jezik. Poslije je napisala pjesmu ”Sanjam” za vrijeme Srednje škole, koju je Duško Trifunović objavio u ”Oslobođenju” 1975. godine. Za vrijeme školovanja pisala je igrokaze, recitale i slično. Pjesme je objavljivala u književnim listovima, časopisima ili na portalima.
Sudjelovala je na više pjesničkih susreta i književnih natječaja, kao što je ”Grah za Iliju Ladina” (HKD ”Napredak” Vitez 2015.,2016.), ”Pero Živodraga Živkovića” (Književni klub ”Plava paleta” Zenica 2017.), ”Svi smo mi djeca Božja” (Književni klub ”Kultura snova” Zgreb 2016.). Na natječaju za priču ”Marko Martinović Car” (Vitez 2017.) dobiva zahvalnicu za priču ”Gropčić bez znamena”. Sudjeluje na natječaju Udruge ”Artsinteza” Tuzla 2019. godine, te dobija pohvalu za kratku priču ”Pismo za Blanku”. Iste godine u Planjaxovoj knjizi izabranih priča ”Na krilima zmaja” objavljena je priča ”Stranica iz stare bilježnice”. Na šestom festivalu ”Pero Živodraga Živkovića” 2020. godine u Zenici, nastupila je sa dvije pjesme: ”Susret s pjesnikom” i ”Jahač s nevidljivom krunom”. U objavi pjesničkog kluba ”Nekazano” u knjizi ”Pjesnik svjetionik” objavljena je pjesma ”Zaljubljeni na pozornici života”. Pjesmu ”Kuća sa dvoja vrata” talijanski pjesnik Maria Paolo Roco je preveo na talijanski jezik i uvrstio u eminentni talijanski književni časopis.
Prvu zbirku poezije ”Spomenak” objavio je HKD ”Napredak” podružnica Busovača, 2013. godine i to je zapravo prva objavljena knjiga Mirjane Jezildžić, koja je posvećena preminuloj najmlađoj sestri Spomi.
Druga zbirka poezije ”Kakve je boje kavin cvijet” objavljena je 2018. godine, a izdavač je HKD ”Napredak” podružnica Busovača. Iz spomenute zbirke, prenosimo vam jednu pjesmu:
Većina pjesama je prevedena na druge jezike, a neki od njih su romski, poljski, njemački, ruski, talijanski i engleski jezik. Nastupala je na različitim festivalima, dobila različita priznanja i nagrade kao uspješna književnica, prezentirala je svoj rad u devet međunarodnih nastupa širom regije. Inspiraciju pronalazi u različitim stvarima, ljudima, okruženjima, ali i osobnim emotivnim stanjima.
U srpnju ove godine, sudjelovala je na Drugom Međunarodnom Književnom Festivalu. Trenutno je članica Književne Udruge ”Žena sa knjigom” iz Mostara, u čijoj zajedničkoj zbirci je objavljena Mirjanina pjesma.
Godine 2021., objavljuje pripovijetke ”Od početka do početka”, kojoj je izdavač HKD ”Napredak” podružnica Busovača, kao i 2023. godine pripovijetke ”Iza ponoći”, također istoga izdavača.
Posljednja objavljena knjiga je ”Šta Tea kaže”, koja je štampana u ograničenom broju primjeraka. Radi se o personaliziranoj knjizi, jer je i motiv i inspiracija unuka Tea, a opisuje zanimljive trenutke iz prve godine života unuke. ”Od svih mojih knjiga, ova knjiga mi je osobno najdraža. To je posljednja moja knjiga, koju sam radila ovoga ljeta. To je neobična knjiga, ukrašena dječjim crtežima i zato je najposebnija.” – uz to Mirjana Jezildžić navodi neprijatnu situaciju unutar koje se trenutno nalazi: ”Trenutno posjedujem skoro gotovu knjigu poezije, no nalazim se u nekoj vrsti vakuma. Naime, moj jedini recezent Željko Grahovac je preminuo, koji je uredio sve moje knjige. Također, jedini izdavač moje poezije je bio HKD ”Napredak” podružnica Busovača, na čelu sa predsjednikom Josipom Križanovićem, je ugašen.”.
”Ja sam za ovo dosta godina življenja i rada u Busovači doživjela i lijepih i ružnih trenutaka, ali ja kao žena, kao majka, kao pjesnik, kao sugrađanka općine Busovača, u svemu trudim se pronaći pozitivniju i vedriju stranu. Za ono ružno, nastojim pronaći neko logično opravdanje, a ono lijepo afirmiram kroz ovo što pišem, jer ima ljepote života. Dragi moji sugrađani, pogotovo vi koji ste rođeni u Busovači, trudite se pronaći ono dobro u svome gradu, ne dižite olako ruke od njega, na svoju rodnu sredinu gledajte kao na rođenu majku, poštujte je i njegujte, a ona će vam vratiti tu ljubav. Ako naši mladi i odu, mi stariji se moramo pobrinuti za to da se oni imaju gdje vratiti. Dok su tu sa nama, pa čak i ako odu od nas, mi stariji se moramo truditi da osiguramo svojoj djeci lijepa sjećanja na svoje potomke i rodnu grudu. Moja poruka mladima je: ”Svuda pođi, kući dođi.”, jer mladi trebaju svijet proći, a naše malo mjesto trebamo urediti tako da se svaki čovjek u njemu osjeća dobro, da radi i stvara i na kraju da ima gdje sjesti, odmoriti dušu i uživati u ljepoti rodnoga kraja. Od momenta kada sam došla, pa do danas, Busovača se nije mnogo promijenila, ostala je relativno nerazvijen grad. Međutim, Busovaču čine ljudi, pogotovo oni koji je vole, bore se za nju i ostaju u njoj. Ima jako puno nepravde i razočarenja kod ljudi, pogotovo kada je u pitanju zapošljavanje, to se vidi na ljudima, pa je često to i razlog odlaska mladih iz Busovače. Ja sam ostala u Busovači, borila sam se prije, a borim se i danas za promjenu na bolje, za lijepa sjećanja i uspomene, jer iako sam rođena u Fojnici, ja sam mnogo dala Busovači, a i ona je meni, pa je zato Busovača i moj grad!”. – oslanjajući se na naziv knjige ”Busovačo, lijepa si k’o ruža”, Ivana Križanovića, Mirjana dodaje: ”Busovačo, lijepa si k’o ruža…da. Kako opisati miris ruže? Može se osjetiti samo ako si tu, u svojoj bašti gdje ruže najljepše cvatu i mirišu, jer su te ruže posadili tvoji preci, a danas je takvih malo.”
Portal Scena.ba se zahvaljuje gospođi Mirjani Jezildžić na izdvojenom vremenu i srdačnom razgovoru.
Scena.ba
