Dok nas dosta bježi od i sa sela, ima i onih koji odabiru živjeti upravo ondje, bez straha od rada i svega onoga što život u ruralnoj sredini sa sobom nosi. Jedna od onih koja je odabrala biti seoska žena je i Kristina Miletić, inače rođena Sarajka, ali po odabiru – kako se zna našaliti – „seljančica“.
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Asfalt i vrevu grada 42-godišnja je Kristina 2009. zamijenila selom vrativši se iz Njemačke – gdje je studirala i radila – u Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Brnjake u općini Kiseljak.
Kako kaže ova požrtvovna samohrana majka dvoje djece – Noela (10) i Lune Lucie (7), na zapadu joj je posebno smetao jako brz tempo života, kao i otuđenost ljudi – znatno se manje vremena provodi s prijateljima i obitelji. A za Kristinu je to, uz snažnu i življenu vjeru u Boga, pokretačka snaga. Jednostavno, ona je, baš poput joj majke Slavice, pravi čovjekoljubac. „Možda i najveći razlog mog povratka bio je taj što sam željela osnovati svoju obitelj i pružiti djeci djetinjstvo u BiH gdje su vrijednosti još uvijek, Bogu hvala, kako treba. A zašto Brnjaci? – Jer je tako dragi Bog posložio“, ljubazno nam, uz osmijeh, odgovara naša elokventna sugovornica ugodna glasa.
„Bio“ – savjest da, organizam ne
Progovorivši i o drugim razlozima povratka, osvrnula se i na – svima nam potrebnu – budući da nismo anđeli – hranu: „Puno sam novaca na zapadu izdvajala za tzv. ‘bio’ hranu koja je također uzgajana s pesticidima, ali u nekoj dopuštenoj količini. To ‘bio’ je samo za savjest, ali ne baš za organizam. U BiH još uvijek imamo mogućnost – ako ne sami uzgojiti, onda kupiti na selu voće, povrće i meso koje i dalje ima okus i miris kako treba.“
„Svašta sijemo i sadimo: luk, češnjak, mrkvu, ciklu, rotkvice, razne vrste salata, kelerabu, pastrnjak, čičoku, krumpir, špinat, blitvu, raštiku, mahunarke, kukuruz, paprike, patlidžan, različite tikve, tikvice,
rajčice, začinsko bilje. Također, svake godine obnavljamo sadnice voća. Imamo maline, kupine, ribizle, aroniju, goji, ogrozd, jagode, različite jabuke, šljive, kruške, breskve, dud, dunje, mušmule, grožđe, lješnjake, a od sljedeće godine očekujemo, ako Bog da, i plodove oraha. Zimnica je najveća radost, kako pripravljanje, tako i gozba i dijeljenje s dragim osobama. Pravimo tako različite džemove, kompote, pekmeze, sokove od svoga voća i ruža. Tu su također i likeri: orahovac, malina, višnja, kadulja, menta, rozalin, kao i ljekoviti melemi… Različite salate pravimo za zimu – kupus u glavicama se obvezno kiseli za sarmu, a šarena salata na turšiju, paprike, krastavci, pečene roge, ajvar, rajčica zelena. A dosta toga se i zaledi, naročito bobičastog voća za smoothie i vitaminske bombe usred zime“, u dahu nam priča vrijedna Kristina koja je i vrsna kuharica, kako slanih, tako i slatkih specijaliteta, te uživa u kuhanju.
Privilegija
Na naše pitanje – smatra li kako su seljani i seljanke još uvijek u određenoj mjeri marginalizirani, uzme li se u obzir da kada se nekoga želi uvrijediti, kaže mu se da je „seljak/ seljanka“, odgovara kako smatra da je privilegija danas živjeti na selu. S ponosom kaže da tu živi po osobnom izboru – kao i zahvaljujući svojoj djeci. „Moji roditelji također su rođeni i odrasli u Sarajevu, na selo smo išli ponekad, najviše u Srednjobosanski kanton odakle su očevi korijeni. No, od tada život se znatno promijenio. Naime, danas i na selima imate internet koji omogućuje apsolutno jednaku informiranost kao i edukaciju, te home office. A vrijeđanje je svakako jedan od najvećih grijeha – ubijanje bez oružja. Nitko od nas ne može birati gdje će se roditi. Ne smatram da bolji ili lošiji ljudi žive i rađaju se na selu, stoga po meni ni tada, a ni sada nema mjesta za marginalizaciju puka koji živi u ruralnim dijelovima. Na zapadu većinom imućni ljudi žive u ruralnim predjelima i imaju kuće, te bježe iz prenatrpanih i onečišćenih gradova“, jasna je naša sugovornica koja svoj život nastoji živjeti prema Božjim pravilima.
Živjeti po Božjoj riječi
Uistinu, u Kristininu domu – koga dio godine dijeli i s majkom Slavicom – kada ona nije na jadranskoj obali ili zbog obveza u Njemačkoj – Riječ Božja se poštuje, počevši od samog pozdrava Hvaljen Isus i Marija i sudjelovanja u svetim misama, obvezna posta i nemrsa – petcima i kada Crkva to nalaže, a i mimo toga – do ustrajna usađivanja kršćanskih vrjednota djeci. „Biti vjernik nije nužno vezano za mjesto gdje živimo, ali je činjenica da su crkve u ruralnim dijelovima uvijek krcate i predivan je osjećaj kad ste svaku nedjelju okruženi poznatim licima na svetoj misi. Uz to je i djeci prirodno ići na ispovijed, vjeronauk, svetu misu sa svojim prijateljima, što olakšava odgoj u vjeri. Za mene je najljepši pozdrav Hvaljen Isus i Marija, ali ga ovdje znatno češće koristim, nego dok sam živjela u Sarajevu ili pak na zapadu. Svoju vjeru, ne samo da nosim u srcu, nego ju i živim, te smatram da je ne nužno lakše, ali je ljepše živjeti u ruralnim dijelovima“, priča nam ova ponosna seoska žena.
Riječ je o osobi koja ukoliko znancu, ali i neznancu nije pomogla – zasigurno nije ni odmogla. Altruizam je to koji može biti inspiracija, i uistinu se osjeti da nije glumljen, nego osobi imanentan. U njezinu domu svatko se osjeća dobro došao, te jednostavno ne postoji mogućnost da ne bude – ja l’ bio sit, ja l’ gladan – počašćen. Domaćim delicijama, dakako.
Teretana i solarij u prirodi
S Kristinomsmo se dotaknuli i života nekoć i danas, s posebnim naglaskom na seosku ženu. „Ogromna je razlika života nekoć i sada u svim sferama, a naročito u životu žene na selu. Iz priča svojih baka znam da im tada nije bilo jednostavno jer su imale znatno nižu naobrazbu od svoje braće, nisu ih roditelji podupirali u njihovim snovima niti talentima, bilo je dostatno da mogu biti supruge, majke i raditi u kući i na polju. Danas, Bogu hvala, nema tih razlika! Žene su obrazovane i sposobne kao i muškarci, što im omogućuje samostalnost i samopouzdanje. Danas žene na selu imaju sva moguća pomagala, kao i one koje žive u gradu“, veli nam Kristina koja kao glavne prednosti života na selu vidi čist zrak i zdravu hranu. „Živimo u skladu s prirodom i imamo mogućnost djecu od malih nogu učiti ispravno osnovne stvari. Buđenje uz cvrkut ptica, gdje nema mjesta stresu, obroci i okrjepa u prirodi, počevši od jutarnje kave pa nadalje… Nisu nam potrebni ni fitness centri niti solariji – imamo tjelovježbu i sunčanje na zraku“, uz smijeh će naša sugovornica koja se često „druži“ i s kosilicom, kao i s ostalim alatima – te za nju nema razlike između „muškog i ženskog posla“ – budući da veliko imanje nije lako održavati, a njezino izgleda poput onog iz bajke.
„Moj dan je jako dinamičan i nikad nema rutine, osim u jutarnjem spremanju djece za školu i odvođenju u istu. Ustajanje je u 6:30 h, buđenje i spremanje djece, te spremanje užine. Nakon što ih odvezem, rasporedim svoje obveze ovisno o vremenskim uvjetima i godišnjem dobu. Svakako ima dosta posla u kući, bašči, cvijetnjaku, a tu je i redovito košenje površine veće od 2 000 m². U proljeće najviše posla ima oko sijanja i pripreme zemlje za sjetvu, kao i oko obrezivanja i krečenja voćki. Ljeti se najviše družim s motikom i oslobađam povrće od korova, a jesen je najdraža jer tada ubiremo plodove svoga rada i pripremamo zimnicu. Ured sam zamijenila home officeom i radom na računalu, gdje sama mogu rasporediti radno vrijeme jer sam plaćena po učinku“, kazuje nam Kristina dodavši kako šećući se baščom, dobije ideju što taj dan napraviti za ručak. „A nakon ručka dok guštam uz kavu u hladu duda, djeca šetaju našim posjedom i slade se različitim voćem.“
Seoski raj
Seoski raj
Mišljenja je da je glavni razlog seljenja sa sela i umiranja istog borba za egzistencijom. „Odnosno, mnogi se sele zbog kraće vožnje do posla/škole i blizine svih drugih institucija. Mnogi pak žele biti u središtu događanja i rado plaćaju visoku cijenu gradskog života. Osobno me raduje da ima dosta onih poput mene koji se vraćaju na selo ili pak biraju život na selu jer im je važnija kvaliteta, nego kvantiteta. Smatram da današnja motorizacija i internet olakšavaju mnoge stvari i omogućuju nam život u prirodi, a pri tomu nismo odsječeni od grada. Po potrebi smo za 15-ak minuta u svim institucijama, a ne moramo gužvu, buku i smog trpjeti 24/7. Nadam se da će – po uzoru na zapad, jer sve oponašamo – i ovdje još više ljudi spoznati ljepotu i vrijednosti života na selu, te će sela ponovno oživjeti“, iskrena je naša sugovornica.
Svjesna je kako je odgoj djece svakako najteži i najveći zadatak, izvesti ih na pravi put i napraviti od njih dobre ljude. „Smatram da je na selu to lakše jer su djeca uključena u mnoge poslove, gledaju starije i oponašaju, uče da se trebaju boriti, biti vrijedni i truditi se. Ako nema sjetve, nema ni žetve! Mislim da djeca koja odrastaju na selu više cijene mnoge stvari jer vide koliko truda i vremena treba da bi se proizvelo, ubralo nešto. Osim toga, žive u skladu s prirodom, više ju cijene i poštuju“, rado s nama dijeli ova savjesna majka koja na pitanje: „Biste li se ponovno preselili u grad i zašto?“, uz smijeh odgovara: „Ne daj, Bože, nužde.“
„Imam još uvijek kuću u Sarajevu, ali ne bih bez velike nužde živjela tamo, iako sam tu rođena i djetinjstvo provela. Divno je otići, biti tamo nekoliko sati, ali i vratiti se ponovno u svoj seoski raj“, objasnila je te uputila riječi poticaja za sve one koji se možda premišljaju oko preseljenja na selo: „Ako sam ja – ‘asfaltina’ – uspjela, koja je uz pomoć interneta učila kako se što sije i sadi, smatram da može svatko. Gdje ima volje, nađe se put! A nakon nekoliko mjeseci ti koji probaju, neće nikad više poželjeti život u gužvi i buci.“
Slobodno možemo reći – junakinja naše priče – Kristina svjedoči nam koliko je život na selu uistinu lijep, te ukoliko se živi po Božjoj, on je ispunjen i blagoslovljen. Često zna spomenuti kako je u kući u kojoj živi – koja je pripadala njezinoj baki i djedu s majčine strane – zatekla puno blagoslova, a mi možemo posvjedočiti da je i sama blagoslov za sve one koje susretne jer je osoba koja zagrli svojom toplinom – ponajprije istinske vjernice, majke, kćerke i vrijedne seoske žene – a čiji su modus vivendi tjelesna i duhovna djela milosrđa.
Dan seoskih žena
Svjetski dan seoskih žena od 1995. obilježava se 15. listopada, a ustanovljen je na IV. svjetskoj konferenciji žena Ujedinjenih naroda u Pekingu. Tada su se države obvezale na pružanje ravnopravna pristupa i prava na potpuno sudjelovanje ruralnih žena u vlasti, osvješćivanje donositelja odluka o potencijalima i potrebama seoskih žena te mogućnostima za kreiranje razvojnih politika ruralnih područja.
Scena.ba
