Prije deset godina, u sedmom razredu osnovne škole, Karlo Matković donio je odluku života. Zašto ne igraš košarku? Pitanje je to koje ga je, s obzirom na visinu, vrebalo na dnevnoj bazi iz svakog kutka, da bi, prateći svoje društvo, s 13 godina napravio „prekvalifikaciju“ i okončao jednogodišnju epizodu u taekwondou. Kimono je zamijenio košarkaškom loptom, uronio u simbiozu s radošću loptanja pod obručima i na livanjskim igralištima razbuktao talent koji ga je, uz začin mukotrpnog rada, u ljeto 2024. lansirao u elitu. Bile su to odskočne daske prema potpisu suradnje s New Orleans Pelicansima, prema trogodišnjem NBA ugovoru vrijednom gotovo pet milijuna dolara.

– Ovo je ispunjenje dječačkog sna. Kao kada te stariji dečki pozovu na „basket“ ha, ha… Kada pogledam odakle sam došao, kako sam došao, onda to bude emocionalno. Normalno da sam maštao o tome, trebat će mi još vremena da postanem svjestan svega – javio nam se Karlo u vrlo dobrom raspoloženju iz Las Vegasa, gdje je proveo treće ljeto u nizu, igrajući ljetnu ligu s „pelikanima“.

Nakon što je njegova momčad, u noći sa subote na nedjelju po hrvatskom vremenu, odradila zadnju utakmicu u „gradu grijeha“, 23-godišnji Livnjak preko Frankfurta i Splita uputio se prema rodnoj grudi, gdje će ostati do sredine kolovoza, kada mu slijedi povratak u „laboratorij“, na američke parkete. Iako je sve naginjalo prema ovom raspletu (čitaj: potpisu ugovora), Matkoviću je laknulo kada je – konačno – sve bilo službeno.

– Ispada da je sve „leglo“ jedno na drugo. Normalno da je bilo olakšanje kada sam potpisao ugovor, ali ne zbog straha, nije bilo pritiska, najbitnije mi je da sam živ i zdrav, da sam sretan. Međutim, nakon svega što sam prošao, puno sitnica, od 14. godine živim sam, onda je olakšanje kada konačno stigne takva nagrada – kaže nam sugovornik iz Nevade, koji se u trenutku našeg razgovora „pržio“ na 40 stupnjeva Celzijevih, dok je slobodno vrijeme zadnjih dana kratio igranjem igrica sa Zvonimirom Ivišićem, košarkašem iz Viteza, koji je u prošloj sezoni igrao za sveučilišnu momčad Kentucky Wildcats.

“Cilj je ostati ovdje”

Kada prvi put kroči na parket u NBA sezoni, Matković će postati 22. hrvatski igrač u najjačem svjetskom košarkaškom karnevalu. Ujedno, s obzirom na to da je postao prvi Hrvat u Pelicansima, naši košarkaši kroz povijest nisu zaigrali za još samo dva od aktualnih 30 klubova u najjačoj ligi svijeta – za Charlotte Hornetse i Miami Heat. Upravo je potonji klub, društvo s Floride, svojevremeno u odajama skrivalo jednog od njegovih omiljenih košarkaša, s kojim bi za tri mjeseca mogao voditi bitke pod obručem.

– Volio sam LeBrona kao „klinac“. Tada je Miami bio hit, a on je „letio“ ha, ha. I ja sam poželio tako zakucavati, to je atraktivno izgledalo, navukao sam se, uživao sam promatrajući to. Gledao sam ga uživo u New Orleansu, to je bilo nerealno, imao je osam asistencija u tri minute. Veselim se vidjeti Šarića, Zupca, Bogdanovića, Jokića, Dončića, Duranta, Curryja… Biti na terenu s takvim igračima, dijeliti parket s njima. Za nekog iz Livna, iz malog mjesta, to je posebno. To su igrači koji imaju prstenove, svjetska i olimpijska zlata. Jedva čekam osjetiti taj žar.

Otkrio nam je i što Pelicansi traže od njega, a njegov plan kristalno je jasan.

– Prije mi je bio cilj doći do ovdje, sada mi je cilj tu ostati. To ovisi o sudbini, sreći i radu. Nismo puno pričali, ali traže skok u obrani, pick and roll, brzo čitanje, širenje parketa, šut za tri, novu energiju ulascima s klupe, brza rješenja, alley-oop… „Europsko čitanje“ je ono što se njima sviđa, malo je drugačije. Vidi se kako Dončić i Jokić sve čitaju, oni su to usavršili. Odgovara mi sve što treba, tu sam da radim. Uzbuđen sam, svemu se veselim i želim vidjeti koliko mogu napredovati.

Kada u svlačionici, u istom dresu, ugleda Ziona Williamsona, CJ-a McColluma, Brandona Ingrama i Dejountea Murraya, a na drugoj strani parketa i ostale ligaške zvijezde, onda se njegov odlazak u Zagreb, u Cedevitu, s 14 i pol godina kristalizira u pun pogodak.

– Roditelji su ostali raditi u Livnu, brat i sestra su također bili „dolje“, morao sam ići sam. Prva godina je bila teška, za Božić sam htio ići kući, bio mi je šok kada sam stigao iz malog mjesta. Međutim, na kraju mi je bilo vrhunski, mogao bih živjeti tamo. Zagreb će mi zauvijek biti u srcu, ostao sam prijatelj sa svim tim igračima i bilo mi je kasnije puno lakše.

Razgovor s izbornikom

Prije Cedevite Olimpije i G-lige, koje su mu bile posljednje dvije stanice prije NBA lige, Matković je tri godine bio u Beogradu, gdje je prezentirao prve prave bljeskove raskošnog talenta.

– Bilo je baš naporno. Prva godina je bila loša, a onda je u Megi s Vladom Jovanovićem počeo ozbiljan rad. Bio je strog, ali navikao sam se, gurao me da budem bolji i otvorio mi je sliku tko sam ja kao igrač, što se od mene traži. Bile su to naporne godine, ali tu sam puno napredovao.

Uskoro mu je uslijedio i premijerni nastup u nacionalnom ruhu na velikom natjecanju, na EuroBasketu 2022., a iako nije bio s hrvatskom reprezentacijom na nedavnom kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre, bio je u kontaktu s ostatkom momčadi, dvoboje je pratio u koži navijača.

– S izbornikom sam ranije imao odličan razgovor. Plan kluba bio je da igram ljetnu ligu, tako je bilo zamišljeno, a Sesar je bio pun razumijevanja, imamo vrlo dobru komunikaciju. Čuo sam se i s igračima, sa Šarićem, Zupcem i Hezonjom, bio sam podrška koliko sam mogao.

Dok se u dijelu komentara provlače zajedljive teze o odbijanju reprezentativnog poziva, istina je dijametralno suprotna, a njegove želje su jasne.

– Rekao sam izborniku da ću biti tu za EuroBasket, tu nema spora. Stvarno želim igrati za reprezentaciju, jedva čekam ponovno obući dres, to mi je san i čast, biti tamo gdje su bili naši velikani. Bit ću na dispoziciji uvijek kada mogu, kod mene nema puno premišljanja, jedino što me može spriječiti jest ozljeda ili ovakva specifična situacija kao ovog ljeta. Turnir u Pireju bio je pozitivan, šteta što nismo uspjeli, ali bitno je da se stvara baza, dugo nismo imali ovakve temelje.

Livanjsku adresu u iduće bi tri godine, s obzirom na ugovorne obveze, trebao zamijeniti New Orleansom, gradom na rijeci Mississippi, u saveznoj državi Louisiana. Osim što je poznat po festivalima i hrani, u taj su se grad, sredinom 19. stoljeća, masovno doseljavali Hrvati. Oko 1860. godine u New Orleansu je živjelo čak 600-tinjak hrvatskih obitelji, a korijenje je pušteno sve do danas…

– Imam osjećaj da se svi znaju u gradu, vrlo je živ. Ima, onako, dosta europskih stvari, francuski je tip grada. Bitno mi je da imam mjesto za popiti kavu, pojesti dobru tjesteninu ili steak ha, ha… Bio sam na hrvatskom festivalu, i što je najbolje, ljudi su me prepoznali. U gradu navodno ima oko 15 tisuća Hrvata. Odmah smo se „skompali“, svi su super i vrlo je zdrava priča – zaključio je Karlo Matković, Hrvat koji je, kao i oni prije 160 godina, u New Orleans stigao proživjeti „američki san“.

Scena.ba