Bartolovići sada žive u Hercegovini. Bave se ekouzgojem domaćih životinja, imaju koze, magarce, ovce, svinje… Velika je potražnja, kaže Nedjeljko, za magarećim mlijekom zbog dišnih putova i plućnih bolesti te otkriva da je cijena 100 KM za litru… Namjeravaju “kultivirati tri hektara zemlje” i proizvoditi zdravu hranu za svoje goste
Dok napuštamo središte Eko-etnosela “Bartoli”, na um dođe latinska – svatko je kovač svoje sreće. Što drugo i reći na činjenicu da se bračni par Nedjeljko i Jelena Bartolović s četvero djece iz velebnog Frankfurta, o čijoj moći najbolje svjedoči podatak da je tamošnja zračna luka najprometnija u Njemačkoj i treća u Europi, odlučio tražiti svoju sreću u stolačkom Poplatu, piše Večernji list BiH. Dvojbe nam pojačava puteljak bogat malim jezercima. Međutim, s druge strane javlja se misao da je etno-ekoselo smješteno uz kanjon Radimlje, tristotinjak metara udaljeno od čuvenog Daorsona, najstarijeg grada u BiH i jednog od najstarijih u Europi, gdje je pronađen i najstariji novac u našoj zemlji, te da je otprilike kilometar i pol udaljeno od nekropole Radimlja koja je pod zaštitom UNESCO-a.
– Kad se još malo sredimo, planiramo očistiti stazu iz kanjona do Daorsona kako bi ga turisti mogli obići i vratiti se ovdje na odmor i ručak, time bismo upotpunili našu ponudu – kao da čita naše misli naglas razmišljajući reče glava obitelji Nedjeljko. Naravno da će, kad u prospektu nađeš ponudu posjeta jednom od najstarijih gradova u Europi, biti znatiželjnika. Jest strmina iz kanjona varljive Radimlje koja je bučna u sezoni kiša, a korita suha kada kiše stanu. Čuli smo i za druge originalne planove, pa je tako gospođa Jelena Bartolović spomenula da kane “kultivirati tri hektara zemlje” i proizvoditi zdravu hranu za svoje goste. Za početak Bartolovići su bušenjem došli do vode. U taj projekt uloženo je 15.000 eura – reče Nedjeljko. To je završni dio priče, a onaj početni bješe neočekivani susretom s domaćim životinjama magarcima, ovcama, svinjama… U to carstvo tradicijske Hercegovine na suvremen način uputi nas kolega Ivo Raguž iz Stoca.
Nepripremljeni za takav ugođaj, čim smo vidjeli mlađeg čovjeka s lopatom i krotke životinje, počesmo razgovor:
– Moja supruga i ja bavimo se ekouzgojem domaćih životinja, imamo koze, magarce, imamo ovce, svinje, koke, mace, pse, uživamo u ovome što radimo, zapravo što pokušavamo raditi, jer još smo mi relativno mladi i novi na ovom području. Nastojimo napraviti sve kako treba, naše imanje se zove Etnoselo “Bartoli” – kaže Nedjeljko pa kreće kronološki:
– Prije otprilike dvije godine kupili smo ovo imanje, sve je bilo zaraslo, nije se vidjela ni kuća, bila je ruševna zarasla u šikaru. Kako se bavim lovom, imali smo ideju napraviti lovačku kućicu, čisto iz hobija. S vremenom, kad dolazite svaka tri mjeseca iz Njemačke, malo na godišnji, malo vidjeti roditelje, malo obići sve, stvori se vizija. Počneš razmišljati da stvoriš nešto veće od te lovačke kućice, tako smo počeli čistiti, obnavljati i graditi. Stigli smo napraviti ovaj mali objekt koji smo donekle dovršili, nije još gotov, ali radimo na tome da bude gotov – kaže Nedjeljko te na upit o životinjskom carstvu nastavlja:
– Svinje su slavonska vrsta mangulica, one doslovno uživaju u kaljuži. Budući da imaju dugu dlaku, parazite ubijaju u kaljuži. To je posebna vrsta poludivljih svinja, imaju manje triglicerida, meso od njih je zdravije i ukusnije od tovnih svinja. Upravo zbog vrhunskog mesa ih uzgajamo. Magarci su sastavni dio imanja, imaju dvostruku ulogu, jednu je za oko, a drugu za proizvodnju i prodaju magarećeg mlijeka. Velika je potražnja za njim zbog dišnih putova i plućnih bolesti, ono djeluje jako dobro, zdravo je – naglašava Nedjeljko pa otkriva da je cijena 100 KM za litru.
Lijek je lijek, reklo bi se, a na upit koliko treba da bi se od magarice dobila litra mlijeka, Nedjeljko reče:
– Hm, tri, četiri dana, cijela je to procedura oko hranidbe i mužnje, zatim morate malo (pule op. a.) uvečer zatvarati da biste ujutro mogli nešto pomusti jer ako malo ne zatvorite, bude samo nekoliko kapi.
Što se koza tiče u Ekoselu “Bartoli”, one imaju poseban tretman:
– Koze su upravo u brdu, one su samostalne, najposlušnije životinje koje imamo. Sad da ih vabim, one će automatski doći ovdje, sve, malo ih nagradiš kad dođu, one su to upamtile i odmah su tu. To je ujedno recept za poslušnu životinju – kaže na kraju Nedjeljko.
Gospođa Jelena, koja je pratila razgovor, posebice ističe:
– Ima ljudi koji se poput nas vrate iz inozemstva pa se žale da ne naiđu na razumijevanje. Mi se možemo pohvaliti, kad smo gradonačelniku (Stjepanu Boškoviću nap. a.), prezentirali ideju, bez zadrške nas je podržao. To nam je bio i veliki poticaj – kaže gospođa Jelena, inače iz Aranđelovca u Srbiji. S mužem se upoznala u Njemačkoj, gdje su i počeli zajednički život. Cjelodnevnim radom, rekoše, dobro su zarađivali, međutim, kako su se djeca rađala, javljala se želja za povratkom.
Zanimljiv je podatak da ni Nedjeljko kao ni njegova supruga nisu rođenjem Stočani. Bartolovići su zapravo Bartulovići iz Kaknja, gdje su, po Nedjeljkovim riječima, stigli iz Istre, bliski rođak mu je Mladen Bartulović, bivši nogometaš Hajduka i mlade reprezentacije Hrvatske, koji ima i dva nastupa za seniorsku vrstu Lijepe Naše. Međutim, zbog stalnog miješanja upisa Bartulović i Bartolović, Nedjeljko i njegova obitelj stjecajem ratnih okolnosti postali su Bartolovići iz Stoca.
Scena.ba
