Piše Marko Ljubić
Zahtjev za promjenom Izbornog zakona za izbor članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH i zastupnika domova naroda Federacije i BiH je dvadeset godina bio hrvatski politički maksimum u okolnostima odnosa snaga u BiH i prije svega oko BiH na Zapadu. Danas se očito stvari u svijetu dramatično mijenjaju, pogotovo u politici SAD-a, presudnoj za uređivanje odnosa u BiH, u srcu Balkana ili ključu rješenja međunarodnog poretka na jugoistoku Europe, pa je izuzetno važno razmotriti pretpostavke i stanja s kojih će se i pod kojima će se pristupati raspletu tih pitanja. Hrvatskoj je to strateško bitno pitanje, ne samo, ne ni izbliza samo, za status Hrvata u BiH kako se u Hrvatskoj najčešće predstavlja, nego za geopolitički i razvojni status hrvatskog naroda i hrvatske državnosti u cjelini.
Bilo je jedno vrijeme korisno inzistirati na pitanju izbornog zakonodavstva, jer je izbor članova Predsjedništva u nekoliko navrata bio i slijepcima na Zapadu dokaz nemogućnosti funkcioniranje državnog poretka s tri naroda i dvije republike ( Federacija BiH je također republika). Međutim, istodobno je bilo jasno da nikakva promjena Izbornog zakona, koliko god to izgledalo bitno i najvažnije za status hrvatskog naroda, neće onemogućiti trajni pritisak i političko razdržavljenje Hrvata.
Jednostavno, ne postoji mehanizam kojim će se u ovakvom državnom poretku s dvije neprijateljske nacionalne politike i golemim nesrazmjerom brojnosti naroda u jednoj državnoj jedinici, spriječiti preglasavanje i zlouporaba. Izborne prevare su posljedica nefunkcionalnog i lošeg državnog poretka, pri čemu je Izborni zakon u bilo kojoj varijanti samo instrument, posljedica, a ne uzrok.
Okolnosti u kojima je potpisan Washingtonski sporazum Bošnjaka i Hrvata tad su nudile to što je sporazumom utvrđeno, isto se odnosi na Daytonski sporazum. Te okolnosti su se potpuno promijenile, ni jedna od sporazumnih strana nije više u položaju u kojemu je bila. A što je najvažnije, ključni strateg tih sporazuma i nositelj presudne globalne moći i tada i danas je isti, SAD. SAD su danas po mnogim pokazateljima bitno drugačije nego nazad 30 godina, s tim što im je moć veća nego tada. I spremne su koristeći tu moć za radikalnu promjenu svoje politike prema BiH.
Neshvatljivo mi je da hrvatske politike u Zagrebu prije svega, ali i u Mostaru, te razni stručnjaci i analitičari ne prepoznaju trenutak, koji se neće ponoviti tako brzo, ili bar ne dovoljno brzo da spriječi nepopravljive štete za ukupnu hrvatsku državnost i status hrvatske nacije, i u Hrvatskoj i u BiH.
Danas kao papagaj ponavljati da nam je vrhunski cilj promjena Izbornog zakona, pravo na izbor političkog Hrvata u Predsjedništvo, mantrati o “konstitutivnosti” i “jednakopravnosti”, ljudima umjesto svima poznatog termina “federalizam” pričati o “konsocijaciji” kako bi se postigao, zbog daleko manje razumljivosti pojma u narodu, dojam visokoučenih “mislilaca”, izrazito je minimalistički pristup sa stopostotnim strateškim gubitničkim kodom u tim zahtjevima, potpuno usporedivim s “ogorčenom borbom” za slobodno uzvikivanje ZDS, pjevanje Bojne Čavoglave ili na kraju krajeva Jure i Bobana u Hrvatskoj!
Kakva je pozicija hrvatske državne politike danas i koliko je drugačija ili bolja nego unazad pet, deset, petnaest godina?
Neusporedivo je drugačija nego u vrijeme kad su Hrvatskom upravljali Račan i Mesić, odnosno Račan i Budiša, pa Račan s Budišinim otpadnicima. Nije neprijateljska prema Hrvatima BiH, niti su Hrvati BiH neprijateljski raspoloženi prema državnoj politici.
Prvi Plenkovićev državni posjet Sarajevu i Mostaru, nakon pobjede na izborima i formiranja većine s Mostom zračio je radikalnom promjenom stava Zagreba, a poruke, iz Mostara da je Republika Hrvatska jamac statusa hrvatskog naroda u BiH, te iz Sarajeva da Srbija mora preuzeti odgovornost za sve što je uradila u ratu u Hrvatskoj i BiH, probudile su nadu i konačno konkretnu materijalizaciju hrvatskog statusa u NATO i EU, koja bi se osjetila u zaustavljanju bošnjačke političke i svedruštvene agresije prema Hrvatima BiH. Očekivalo se da EU, naše savezničke države i prije svih SAD, prestanu s otvorenom potporom bošnjačkim agresivnim ciljevima, da međunarodni predstavnici i lideri involviranih država u postratovski međunarodni mirovni proces prihvate kao činjenicu da su svi ključni elementi sporazumnog uređenja odnosa naroda u Federaciji BiH izigrani i da su uz Bošnjake u tome ključnu ulogu imali međunarodni predstavnici, te da takav proces snažno umanjuje realnu mogućnost stvaranja funkcionalne i održive savezne države BiH. Za Hrvatsku je bilo presudno to što su ti procesi nanosili izrazitu štetu Hrvatima u BiH s jasnom tendencijom potpunog uništenja hrvatskog prava na državnost, a posredno, ne manje opasno, to je bio proces izravnog nanošenja strateške štete Republici Hrvatskoj i državnoj opstojnost kompletne hrvatske nacije. Saveznički odnosi u tim asocijacijama su u najmanju ruku podrazumjevali takvo ponašanje saveznika i hrvatska očekivanja.
Deset godina nakon tih Plenkovićevih najava, ništa se bitno nije promijenilo.
Hrvatska i dalje ponavlja da je primarni hrvatski interes opstojnost BiH, čemu se neizravno daje prednost pred temeljnim hrvatskim strateškim interesom – zadržavanjem i jačanjem hrvatskih teritorijalnih i nacionalnih pozicija u BiH, u pravilu onoga što je obranjeno u ratu svih protiv svih. S obzirom na činjenicu da je Republika Srpska od Daytona promovirana u realnu geopolitičku činjenicu države srpskog naroda, usprkos ratnom naslijeđu, presudama međunarodnog suda u Haagu, bilo je nerealno očekivati bilo kakve promjene po tom pitanju. Upravo današnji signali iz Washingtona, iz neposrednog kruga Donalda Trumpa, potvrđuju da je Republika Srpska prije svega američka geopolitička kreacija, što poznavateljima američke geopolitike nije nikakvo iznenađenje, jer je to američka geopolitika još od dvadesetih godina prošloga stoljeća i Woodrowa Wilsona.
Odavno je u Hrvatskoj moralo biti upozorenje pametnim i odgovornim ljudima, pretežito političko i medijsko, zatim tzv. analitičko usmjeravanje hrvatske javnosti protiv te američke geopolitičke činjenice i stvaranje umjetnog očekivanja da Hrvatska može i mora svu snagu uložiti u “ukidanje Republike Srpske“, upravo snažnije poticano i orkestrirano ukoliko se bošnjačko-muslimanska politička i ukupna društvena agresija prema Hrvatima i samoj Republici Hrvatskoj sustavnije i bezobraznije provodila, a pogotovo proporcionalno udaljavanju hrvatske državne politike od američkog povjerenja.
Upravo je Plenković nastavio snažno udaljavanje hrvatske državne politike od SAD-a istim intenzitetom kojim su ljevičarske koalicije, i prva Račanova, ali i druga Milanovićeva pokidale sve izgrađene odnose sa SAD-om, primarno na sigurnosnom i vojnom području nastale savezom ministra Gojka Šuška i američkog ministra Williama Perrya, o čemu je u svojoj knjizi iznio bezbroj pouzdanih podataka general Krešimir Ćosić, a to Plenkovićevo djelovanje se ponajbolje moglo vidjeti u nejasnim okolnostima eliminacije proameričke predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a kasnije i brutalnom eliminacijom ministra Davora Filipovića, vrlo bliskoga američkim najvišim državnim i političkim krugovima, kako u Bidenovoj, tako i u Trumpovoj administraciji. I u prvom i u drugom slučaju, pogotovo u drugom otvoreno, Plenković se nije ustručavao oslonca na skupine, koje bi u koliko toliko pristojno uređenim državama završile na dugogodišnjim robijama upravo zbog uloge u toj eliminaciji i eksplicitnih kriminalnih postupaka.
Naciji se na stereotipu srpsko-hrvatskog neprijateljstva i svježe memorije hrvatskog naroda na srpsku agresiju u Hrvatskoj, te zločine i progon Hrvata iz Republike Srpske, koje je održavano i srpskim ustrajavanjem na nizu klevetničkih i posve lažnih matrica protiv Hrvata, te reakcijama hrvatskih medija i politike na te stalne sustavne provokacije sračunate na unutarnje i međunarodno pacificiranje hrvatske državne politike, već preko dvadeset i pet godina preusmjerava pozornost s bošnjačke agresije i debakla hrvatske državne politike oko BiH. S jedne strane, to je dokazano hrvatsku politiku prema Srbiji činilo potpuno jalovom i neuvjerljivom, pa je stvaranje umjetnog i potpuno nerealnog nacionalnog cilja – ukidanje Republike Srpske, sve više poprimalo izraz manipulativnog igrokaza, ali i alibija za neuspješnost i izostanak ozbiljne državne nacionalne hrvatske realpolitike, te, daleko opasnije, omogućavalo je kombiniranim bošnjačkim i međunarodnim interesima duboku infiltraciju u hrvatski politički i medijski poredak jednako i na prostoru globalističke ljevice, tzv. antifašizma i na prvi pogled čudno, tzv. desnica, kolokvijalno “dodrinaša” preko kojih je Alija Izetbegović od prvoga dana tražio prodor u hrvatski politički prostor. I jedni i drugi su svojski radili izravno za bošnjačke interese. I Dejan Jović, koji u Hrvatskoj zagovara konfederalni nacionalni status srpske nacionalne manjine i građansku paradigmu hrvatskog državnog poretka, što je u apsolutnoj kontradikciji, te isto tako kontradiktorno – građanski koncept uređenja BiH, i Zlatko Hasanbegović, koji uporno, primarno i konzistentno s Bujicom i politički maloumnim “pravašima“ i “hrvatskim nacionalistima” kolokvijalnim “Bujičarima” uzdiže “vitezove HOS-a” Blaža Kraljevića i Aliju Šiljka s „jedinim ispravnim domoljubnim hrvatskim ciljem“ – granicom na Drini, jednako podmuklo i uspješno u biti stvaraju maglu nad tridesetogodišnjom bošnjačkom agresijom na Hrvate u BiH. Naravno, interesi Jovića, Vesne Pusić, Stipe Mesića i “građanskih” snaga u Hrvatskoj i interesi tzv. domoljubnih protagonista i snaga u Hrvatskoj, oko Hasanbegovića, Bujanca, niza sličnih medijsko-političkih inicijativa i uporišta izvorno nisu isti, ni nastali u istim izvorištima, često su suprotstavljeni i neprijateljski na izvornom polazištu i motivima, ali efekti i posljedice njihovoga djelovanja na ukupne hrvatske interese, pogotovo u BiH, su potpuno isti i razorni.
Na koncu, suočeni s višedesetljetnom ustrajnošću na održavanju takvih koncepata u javnosti, uvijek iz istih grupa, organizacija, politika, medija i protagonista gotovo je, s jedne strane neshvatljivo, s druge strane optužujuće, da baš nikada nitko s državnih pozicija i preko državnih institucija nije ozbiljnije analizirao, proučio i istražio pozadinu takvoga djelovanja, pogotovo na tzv. desnici, jer ljevica ni ne skriva svoje motive i interese. Znakovito je da se usprkos tolikih brutalnih nasrtaja na svaki pokušaj stvaranja nekompromitirane, prihvatljive, inteligentne i nacionalno neupitne političke i medijske platforme, uvijek iz istih uporišta i s istim protagonistima u glavnoj ulozi, od Velimira Bujanca do Željke Markić skrivenije, s nizom manje eksponiranih povremenih satelita, koje na suspektan i teško kompromitirajući način podupiru i visoki crkveni krugovi čak i u dokazano štetnim i prljavim obračunima ciljanim na eliminaciju ljudi, kao u slučaju uništenja NHR i nekompromitirane liderice Brune Esih u izvedbi dvojca Bujanec- Hasanbegović, gotovo uopće ozbiljnije ne postavlja pitanje – jesu li ti ljudi i to što desetljećima konstantno rade samo štetočine motivirane osobnom obranom “domoljubnog ekskluziviteta” ili se iza toga skrivaju i vrlo opasni neprijateljski izvanjski interesi?
Posebno tu naglašavam potencijalnu vezu sa srpskim ili bošnjačkim interesima, ili i s jednim, i drugim. Kad to neizostavno povežemo s pojavom “političara” Marija Radića, koji već desetak godina dirigira medijski, a onda i politički tom “domoljubnom” scenom okupljajući uprave te “proslavljene” aktere, oko čije prošlosti postoje tolike uvjerljive dvojbe, koje i naivcima ne bi smjele isključivati potencijalnu vezu s Beogradom, onda to dobiva posve zaaokruženu cjelinu i provocira čak i minimalistički racio na postavljanje pitanja. S druge strane, Hasanbegović nikada nije ni skrivao krajnje “bošnjački”, u njegovoj slučaju “pravaški” animozitet prema Tuđmanu, Herceg Bosni, HVO-u i potpuni izostanak bilo kakvog interesa za vojno-političku agresiju Muslimana Bošnjaka prema hrvatskom narodu, ni on, ni Bujanec. Upravo taj krug nazad nekoliko dana iz Vukovara šalje poruku preko karikaturalnog suverenista Pavličeka da – „Hrvatska ima šansi“! Nemalo ljudi nikako ne mogu razlučiti i osmisliti prihvatljivu logiku pojave dr. sc. Tomislava Jonjića u tom krugu, pogotovo što se upravo u njemu, te ponovnom političkom aktiviranju Brune Esih, pa i Vlatke Vukelić među mlađim ljudima, pogotovo nakon zadnjih predsjedničkih izbora, vidjelo mogući iskorak iz toga desnog političkog blata, da ne govorim teže riječi.
Otkud svi ti tipovi pod financijskim izravnim i neizravnim pokroviteljstvom Marija Radića?
To pitanje bi zanimalo svaku i najprimitivniju zajednicu, kamo li uređenu državu, koja na međunarodnoj sceni „predvodi“ bitku i s Rusima!
Sve su to popratne pojave stvaranja opće političke klime u Hrvatskoj, iz koje je primarno zbog odnosa snaga u Hrvatskoj s trajnim nastojanjem održavanja pretežite kontrole državne i društvene moći u posjedu izrazito anacionalnih, vrlo često antihrvatskih struktura, bilo nemoguće definirati i stvoriti snažnu državnu nacionalnu integralnu hrvatsku politiku, koja bi bila uspješna u zaštiti hrvatskih političkih interesa u BiH.
Nikome kao bošnjačkim interesima nije pogodovalo takvo stanje odnosa u Hrvatskoj o čemu posredno svjedoči i činjenica da praktični svi ključni protagonisti bošnjačke vladajuće strukture imaju hrvatsko državljanstvo, a dio „kulturnjaka“ među njima iskače iz paštete u Hrvatskoj, pri čemu ne treba ni naglašavati da takvo stanje u najvećoj mjeri odgovara i Srbiji u trajnom natjecanju i konkurenciji za pozicije s Hrvatskom. Da ne ističemo neprijateljstvo, jer neprijateljski akti su instrumenti ostvarivanja prevlasti nad suparnikom. Srpskim interesima baš nimalo ne smeta, niti može smetati održavanje klime ili stalno potenciranje negativnog i neprijateljskog odnosa dijela ili većine hrvatske javnosti i politike prema Dodiku, prije toga prema Karadžiću, jer je svakome normalnom jasno da Hrvatska nema ni snage, ni moći uopće utjecati na tu američku tvorevinu, a pogotovo Srbima ide u prilog, gotovo do ismijavanja hrvatske naivnosti, javno kvalificiranje Republike Srpske “ruskim interesom”, čemu smo svjedočili pogotovo izraženo od ruske agresije na Ukrajinu, a što je Dodik iznimno inteligentno poticao slikajući se s Putinom.
Praktično sve oko Republike Srpske je, danas se vidi jasno kao dan, otvorena lekcija hrvatskoj nacionalnoj politici. Dok je u hrvatskoj aktualnoj državnoj paradigmi primarni interes vlast i održanje vlasti, pri čemu je to baš po svemu bitnome vidljiv profilni kod i vladajućih i opozicije u golemoj većini, u Srbiji, posebno u Republici Srpskoj, uz posve očite osobne interese ključnih protagonista, izvan svake sumnje je srpski nacionalni interes na prvom mjestu. Isto, manje prepoznatljivo vrijedi i za Bošnjake. A tek nakon toga vlast, kojoj je štošta toga dopušteno, ali nikako ne smije biti suprostavljena tim nacionalnim interesima.
Milorad Dodik je, što neprisiljeno, što prisiljeno stalno održavao srpski interes u BiH i srpski interes u cjelini u fokusu svih relevantnih zapadnih politika, ne prezajući od otvorenoga osobnog sukoba s njima i igrajući na kartu “čudovišta” koje su oni stvorili u svojim javnostima radi pokrića i opravdanja za svoje politike, govorim naravno o Putinu, zatim o “nevaljalcu” Orbanu, a njegovo javno višegodišnje isticanje “odcjepljenja i prisajedinjenja” koje nikada ni Srbiji, ni njemu nije stvarno padalo na pamet, bilo je klasično trčanje nacionalne državne štafete, političkog modela u kome su Karadžić i Mladić s Miloševićem istrčali jednu dionicu, zatim Plavšićka prelaznu, pa Dodik ovu, ali – nikakve stranputice ili skretanja na tom putu nema. Niti će biti, bez obzira na razvoj događaja u Beogradu i Banja Luci.
U Srbiji, tako i u Republici Srpskoj nema apsolutno nikakvog razilaženja oko temeljnih nacionalnih ciljeva čak ni među zakrvljenim skupinama oko borbe za moć, potpuno isto vrijedi za bošnjačke političke i društvene organizacije u Sarajevu. Može li netko u Hrvatskoj uložiti i cent pa se kladiti na savez politika, medija i stvaranje pretežite društvene moći za približno pametno definiranje hrvatskih nacionalnih interesa u BiH, ali i u Hrvatskoj?
U Zagrebu se međunarodni ugled posve očito mjeri po tome hoće li neki birokrat, neovisno o njegovoj stvarnoj moći, reći da je Plenković “na pravoj strani povijesti” ili Milanović “rusofil”, hoće li Čovića zbog bilo kakvog otpora neprijateljskim interesima proglasiti “ruskim igračem”, a u Beogradu se baš svima, izuzev marginalnim gubitnicima, živo fućka što će im reći neki Picula ili uhranjeni EU birokrat, kojega nimalo nije briga ni za što izuzev njegove pozicije, plaćurine i lagodnog života. Hrvatska gradi priču o ugledu na takvima, Srbi i Bošnjaci ih preziru, jer igraju na one koji stvarno imaju moć.
Oni takve “Picule” samo koriste za homogenizaciju nacije, a maksimiziranjem zahtjeva geopolitičke igrice otimaju ispod slabašnih šapica europskih prolaznika dovodeći svoje zahtjeve pred one koji stvarno odlučuju.
Tu se nužno nameće pitanje:
Je li Hrvatskoj korisniji Plenkovićev ugled u privatnim odnosima s posve nebitnim, ili marginalno bitnim Schmidtom, ili Srbiji sastanak “ruskog igrača” Vučića s državnim tajnikom SAD-a Rubiom, odnosno njihove Željke Cvijanović s drugim čovjekom State Departmenta Christopherom Landauom?
Posljedice srpskih sastanaka i srpskog “neugleda” s vrhom američke administracije vidimo u ukidanju sankcija Dodiku, pri čemu su Srbi svijetu i Amerikancima poništenjem zakona koji su i onako bili fiktivni i predviđeni za trgovinu, dali ono što je ovima trebalo, predstavljajući srpske “ustupke” spremnošću na suradnju, iako i Srbi, i Amerikanci, i svatko normalan zna da su Srbi ustupili punu vreću ničega.
Posljedica hrvatskog ugleda je da Plenković ne može kontaktirati baš nikoga bitnoga u Americi, kamo li kandidirati nekome ozbiljniji hrvatski nacionalni zahtjev.
Koliko je njegov ugled bio koristan Hrvatima u BiH najbolje se vidi u njemačkoj, francuskoj i praktično ukupnoj politici država EU prema otvorenoj političkoj agresiji Bošnjaka prema Hrvatima, gdje manje ili više otvorene uprave sve te administracije godinama, ili se ne obaziru na događaje u BiH, ili rigidno zagovaraju – građansku političku paradigmu!
Plenkovićev ugled je korišten za eventualno sprječavanje sitnih šteta Schmidta i sličnih, uvijek im dajući veće ili manje ustupke, prvenstveno pritiskanjem Čovića, koga su razni “Schmidtovi”, kako Milanović povremeno voli reći “Šulcovi i Hansovi“, svako malo lažno optuživali da je “ruski igrač”, a onda bi ga svojim “ugledom” Plenković obranio i “uvjerio ih da Čović nije Rus”.
Do nove prilike.
Draganu Čoviću se vrlo vjerojatno može prigovoriti stotinu stvari, nekima su one eliminirajuće, nekima popratne pogreške ili nakupine slabosti koje prate svakoga tko toliko godina predvodi jednu naciju, a ni jedna njegova pogreška nije sudbinska za Hrvate u BiH. Dapače. No, on nikad nije imao ni uporište, ni potporu Zagreba kao Dodik Beograda, pri čemu pod potporom ne smatram stalne sastanke, prijateljske fotografije i zaštitu od optužbi raznih nebitnih birokrata iz EU, koji su samo u Hrvatskoj i prema Hrvatima demonstrirali nekakvu moć, koje u normalnim okolnostima nitko iz državnog prvog ešalona nikada nije smio primiti, kamo li ih uvjeravati da Čović nije “Rus”. Pod ozbiljnom potporom ne smatram ni politiku “jedan euro nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, jedan euro iseljeništvu“, koju je otvoreno promovirao Plenković ne shvaćajući da je to gotovo ravno kapitulaciji, jer pripadnici nacionalnih manjina i onako imaju sva realna prava kao i svi državljani Republike Hrvatske s kojima u Hrvatskoj dijele sudbinu, a dio tako ostvarenih prihoda bar dvije nacionalne manjine otvoreno koriste za provođenje neprijateljskih politika susjednih država u Hrvatskoj protiv Hrvatske. Taj „euro“preko Državnog ureda za iseljeništvo i Zvonka Milasa realno hrvatskim zajednicama u BiH može biti i jest koristan, ali nimalo ne utječe na vraćanje političkog dostojanstva tim ljudima, ponajprije kao pripadnicima suverene hrvatske nacije u BiH. Isto se odnosi na nevjerojatnu energiju koju ministar Gordan Grlić Radman ulaže u prije svega ohrabrivanje ljudi i u najzabačenijim selima, energiju neusporedivu s bilo kojim njegovim prethodnikom u suvremenoj povijesti, što zaslužuje respekt i ljudsko poštovanje, ali ni Milas, ni Grlić Radman koliko se god trudili nemaju ovlasti iskoračiti iz okvira državne politike u prostor koji bi bio strateška potpora Hrvatima u BiH i Draganu Čoviću – Istaknuti zahtjev za suverenitetom hrvatskog naroda u kreiranju vlastitog položaja i države BiH.
Ključni problem hrvatskog naroda u BiH je unutarnjopolitičko stanje i odnosi moći u Hrvatskoj, koje se sustavom spojenih posuda prelijeva i među Hrvate u BiH. Ti odnosi u Hrvatskoj su potpuno bjelodani, i Srbiji, i Bošnjacima, ali i svima zainteresiranima iz međunarodne zajednice, koji nastoje preko BiH steći ili unaprijediti stečene pozicije na Balkanu. Iz odnosa u Hrvatskoj posve prirodno nastaje državna politika, a dobitni recept osvajanja i održavanja vlasti je pronaći ljude koji najviše odgovaraju takvom stanju u zemlji. Pod tim ključem leži receptura Plenkovićeve dugovječnosti na vlasti u Hrvatskoj i potpune atrofije svih presudnih nacionalnih ciljeva, odnosno politika.
Kako sam i naglasio uspoređujući Srbiju i Hrvatsku, ali i koncept bošnjačkih politika s Hrvatskom, u Hrvatskoj se nakon Tuđmana posve pretežito nametnula paradigma osvajanja i održavanja vlasti u unutarnjoj borbi za moć, umjesto paradigme nacionalnih interesa i strateških imperativa njihovoga ostvarivanja.
Paradigma vlasti ne može u međunarodnim odnosima izroditi konkurentnu nacionalnu politiku i zamjeniti kao ekvivalent nacionalnu paradigmu, zato je prije svega hrvatski narod u BiH u gubitničkom političkom položaju već trideset godina u odnosu na Srbe i Bošnjake. Dokaz tome je da Republika Hrvatska kroz cijelo to razdoblje nije uspjela, a vrlo izgledno ni nastojala postići čvrsto i moćno međunarodno uporište za postizanje suverenosti hrvatskog naroda u BiH. I Srbi, i Bošnjaci s druge strane posve evidentno još iz vremena rata, neprekinuto do danas imaju snažna i prepoznatljiva uporišta.
Kako je to moguće, prirodno se pitati, kad je Srbija izvan svih integrativnih asocijacija, a Bošnjaci nemaju ni državni osnov za to, dok je Hrvatska godinama u najvažnijim savezima svijeta?
Nije li to teška i neobjašnjiva kontradikcija!?
Moguće je zato što hrvatska vlast u Zagrebu pristup i članstvo tih asocijacija predstavlja kao strateški cilj, što je osnov opće javno-političke zablude. Proces pristupanja s tako promoviranom ciljnom strategijom nužno podrazumijeva teške ustupke i kompromise, uključivo s odustajanjem od stvarnih strateških ciljeva, pa upravo to u kombinaciji s trajnom društvenom paralizom nacionalnih i državnih potencijala zbog unutarnjo-političke dominacije antifašističkih i ljudskopravaških “čuvara poretka” ovisnih o naslijeđenim pozicijama iz komunističkog razdoblja integriranih s interesnim utjecajima globalističkih anacionalnih struktura, hrvatske nacionalne interese u cjelini, s naglaskom na suverenitet Hrvata u BiH, godinama sve jasnije dovodi u praktično izgubljenu poziciju pred suparnicima, Srbima i Bošnjacima, ali i sa svim susjedima i europskim okruženjem u cjelini.
Javni pokazatelj te desubjektivizacije je politika plašljivog minimalizma, koja se ogleda u već tragikomičnom vapaju, a ne karakternom stavu ili zahtjevu, za promjenom Izbornog zakona, za konstitutivnosti i jednakopravnosti, te famoznom konsocijacijom, koju mediokriteti i redikuli koriste najčešće i ne znajući da je to istoznačnica pojmu “federalno”, ponavljaju kao papige uvjereni da zvuče stručnije ili svjetskije.
Uz to višedesetljetno mantranje iz kojega niču razni Platformaši, Komšići i “pravaši dodrinaši” ismijavajući takve politike na dnevnoj osnovi, iz Zagreba je gotovo mučno slušati gubitnički narativ o tome kako smo spasili BiH, silno pomogli Bošnjacima na sve načine, oslobodili baš svako bitnije selo od Srba, te zaključno – kako je Hrvatska najveći prijatelj BiH, a očuvanje BiH hrvatski strateški interes. Nisam siguran što je s pozicije nacionalnih interesa moralnije, biti budala i naivac, ili zločesti dečko nezainteresiran za pohvale prevaranata, koji zna postići svoj nacionalni cilj!?
To je kombinacija tragičnog gubitništva iskazanog isticanjem svoje dobrote, koju nitko ne vidi ili ne cijeni i teških neistina. Nejasno je kad je tko, na temelju čega i na temelju kakve realne projekcije budućnosti hrvatskog naroda u kontekstu realnih procesa u Europi i svijetu, egzaktno ili bar približno uvjerljivo izračunao da je Hrvatskoj strateški interes „održanje cjelovite BiH“, ili bar da nam je to strateški bitnije nego suparnicima, Srbima i Bošnjacima Muslimanima?
Na temelju čega se govori da je Hrvatskoj BiH prijateljska država, kad i vrapci na grani znaju da u najmanju ruku imamo dvije trećine, ili dva stupca te državne zajednice prilično nesklonih, da ne kažem neprijateljskih, iako je neprijateljstvo daleko bliži pojam, kojim se mogu nazvati srpske politike prije rata, tijekom rata i nakon njega pogotovo u cjelini hrvatsko – srpskih odnosa, te bošnjačke politike koje su od 1991. godine jedino konzistentno pokazivale – nevjerodostojnost i neiskrenost, s prikrivenim i otvorenim neprijateljstvom?
U tim navedenim okolnostima i takvom stanju Hrvatska i hrvatski narod očekuju razvoj situacije uvjetovane Trumpovom radikalnom promjenom međunarodnih političkih obrazaca i prije svega ponašanja.
Scena.ba
